U filmu “Crveno i crno” Božidar Orešković glumi slikara koji dolazi u bolnicu na pretrage. Uvjeren je da ima rak pa za svaki slučaj uza se ima revolver kako bi zeznuo sudbinu i sam odlučio kada da si prikrati život. Kako se pokaže, nalazi su negativni, no pred njim je opet problem: revolver će ipak upotrijebiti (s kakvim ishodom znat će oni rijetki koji su pogledali film) jer njega je zapravo strah života, a ne smrti.
Živ zahvaljujući serijama
Film “Crveno i crno” režirao je 2006. godine produktivni Željko Senečić, hrvatski redatelj, scenarist, scenograf, slikar i tko zna što sve još ne, ali u vlastitoj produkciji na videu pa nikad nije smogao sredstava za 35mm kopiju koja bi obišla hrvatska kina. Država je bila nezainteresirana da mu pomogne, a i pulski festival je pokazao sličan stav. Šteta, “Crveno i crno” jedan je od zanimljivijih reprezentanata našeg autorskog filma tijekom posljednjeg desetljeća, jer je Orešković neskriveni redateljev alter ego.
Film je važan iz još jednog razloga. Pokazuje kako je Orešković rasan glumac, u što Senečića nije trebalo uvjeravati, jer mu je povjerio podjednako zanimljivu ulogu i u svom filmu “Prepoznavanje”, koji se pamti po tome što je njegova partnerica Sandra Lončarić 1999. dobila Zlatnu arenu u Puli, premda njegov posao nije bio ništa manje sugestivan. Trebalo je, međutim, uvjeravati mnoge druge. Jer da nije sapunica “Ponos Ratkajevih” i “Sve će biti dobro”, malo bi njih znalo da je on još u glumačkom poslu. Bio je, recimo, izvrstan kao policijski inspektor u “Slučajnoj suputnici” Srećka Jurdane (2004.), ali i taj je film, kao i “Crveno i crno”, malo tko vidio. Božidar Orešković je glumac o kojeg su se hrvatska kinematografija i kazalište teško ogriješili. Kada ga vidite u spomenutim filmovima, ne možete vjerovati kako nije postigao karijeru nekog našeg Jeana Gabina ili Humphreyja Bogarta. Sve mu je, zapravo, išlo na ruku. Izgledao je stameno, čvrsto, mogao je glumiti junake i grubijane, na što njegovi kolege nisu mogli ni pomišljati, jer su se doimali suviše kontemplativno ili su pak bili rođeni za komičare.
Otkrio ga Hadžić
Takve tipove obično su utjelovljavali beogradski glumci, koji bi u nas dolazili na kraća gostovanja, no paradoks je bio da smo nekoga takvoga cijelo vrijeme imali u vlastitoj sredini. U kazalištu mu je povjerenje iskazao zagrebački HNK (Orešković je rođen 1942. u Zagrebu i tu završio kazališnu akademiju), ali samo donekle, jer tijekom svoga angažmana u toj kući (umirovljen je 2007. godine) nikad nije dobio ulogu za pamćenje. Nije glumio ni Macbetha niti Richarda III., iako bi mu te uloge savršeno sjele. Šteta. Za film ga je otkrio 1969. Fadil Hadžić u “Divljim anđelima” (s Igorom Galom i Mladenom Crnobrnjom igrao je najopasnijeg od trojice naslovnih delinkvenata), no unatoč tome što je ostavio odličan dojam, trebalo je gotovo desetljeće da ga netko opet angažira. Bio je to Krešo Golik (poput Hadžića, i on je volio manje korištene ili potpuno nepoznate glumce), koji je za televizijski film “Pucanj” (prikazivan i u kinima) trebao dvojicu grubih muškaraca iz nacionalno mješovitog sela: jednog je još mogao pronaći u Zagrebu - bio je to Orešković - no drugoga - Marka Nikolića - morao je potražiti u Beogradu.
Prema Oreškoviću je najviše razumijevanja pokazala televizija.
Napisao ‘Glasnogovornika’
Ulogom lugara Riđana u “Kapelskim kresovima” (1974.) stekao je priličnu popularnost, rado se gledao i “Mačak pod šljemom”, a u novije smo ga vrijeme opet neprestano gledali na malim ekranima. Karakteristično, emitiranje serije “Urota”, zbog koje su ga opet počeli angažirati, naprasno je prekinuto. Shvativši da je najbolje pobrinuti se sam za sebe, napisao je komad “Glasnogovornik” i nastupao s njim na turnejama u organizaciji Kazališno-scenske grupe Pozor, sa Ksenijom Pajić i Mladenom Čuturom kao partnerima. Živio je rizično pa se bliski znanci nisu iznenadili kada su ga pronašli obješenog u šumi pokraj Velike Gorice. Poput Zvonimira Črnka, izgubili smo još jednoga glumca čiji je neprikosnoveni talent slabo iskorišten.