Ako je netko ove zime probudio neke skrivene osjećaje onda je to svakako redatelj Filip Filković Philatz. Kratki videi nalik dokumentarnim zapisima, koje je stvorio o Zagrebu širili su se društvenim mrežama. Razgovaramo o tom fenomenu...
Izgleda kao da su ovih dana svi u pozitivnom smislu poludjeli za vašim videima, nema tko ih nije slao...
- Da, reakcija je doista nevjerojatna i, iskreno, jako dirljiva. Mislim da to svakako ne proizlazi iz fascinacije tehnologijom kojom su nastali, već iz jedne duboke, kolektivne gladi za toplinom. Živimo u vremenu koje je brzo, ponekad hladno i vrlo digitalno, a vjerujem da su ovi videi ljudima ponudili kratki bijeg u vrijeme kad se činilo da je život imao sporiji ritam. Drago mi je da su videi postali mala “virusna doza” pozitive.
Još lani ste imali oko 500 lajkova na Instagramu, sad je brojka već oko 50.000 po objavi, no vaš se rad dijeli i putem WhatsAppa, tako da je broj pregleda znatno veći.
- Hvala što ste mi dali tu statistiku, ja je nisam pratio. Brojke na društvenim mrežama su eksplodirale, ali upravo to dijeljenje putem WhatsAppa smatram najvećim komplimentom. Lajk na Instagramu je često impulzivan i brz, ali kad netko preuzme video i pošalje ga u obiteljsku grupu ili prijatelju iz djetinjstva, to znači da je sadržaj pogodio u srce. To znači da video nije samo konzumiran, nego je postao povod za razgovor i oživljavanje uspomena. Video je izašao iz okvira algoritma i ušao u privatne razgovore, što je, rekao bih, za autora najveća nagrada. Prijatelj mi je neki dan rekao kako su moji videi postali kao službena čestitka za Božić i Novu godinu 2025./2026.
Zagrepčani su očito nostalgični...Koje ste godište, sjećate li se tog vremena bar malo?
- Dovoljno sam zreo da se sjećam mirisa onog ugljena zimi i zvuka cikalice u tramvaju, i istovremeno dovoljno mlad da na to vrijeme gledam s onom slatkom distancom. Moje sjećanje na to razdoblje je sjećanje djeteta - a djeca pamte atmosferu, boje i osjećaje, a ne politiku ili probleme. Sjećam se tadašnjih dućana, sjećam se čekanja crtića prije Dnevnika i onog osjećaja sigurnosti kvarta. Upravo tu dječju perspektivu, koja je po prirodi topla i nevina, pokušavam prenijeti u ove videe.
Što vas je motiviralo na ove ZG retro radove?
- Motivirala me želja da sačuvam “duh” grada koji polako nestaje. Zagreb se mijenja, što je prirodno, ali imam osjećaj kao da gubimo one male rituale koji su nas činili zajednicom. Htio sam napraviti digitalni spomenar koji bilježi osjećaj. Kako je bilo čekati nekoga pod satom bez mobitela? Kakav je bio osjećaj voziti se u staroj žičari? To su stvari koje ne pišu u udžbenicima povijesti, a zapravo čine život. Motivirale su me i te neke konstantne podjele, jedni mrze ove, drugi one, treći mrze sve, a smatram da mržnji nije mjesto u ovakvom gradu. Što pokazuje i činjenica da tema ovih videa nadilazi sam grad Zagreb, širi se posvuda i mnogi u nekom obliku imaju poveznicu s temom.
Ne znam znaju li baš svi da je to rad AI-ja, odnosno koliko ste vi autor, a koliko stroj?
- AI je ovdje moćan alat, ali autor sam ja. Rekao bih da je omjer sličan kao kod vožnje automobila: AI je motor koji nas pokreće, ali ja sam taj koji drži volan, bira destinaciju, brzinu, glazbu na radiju pa čak i suputnika. Mnogi to još uvijek ne shvaćaju, a ja shvaćam zašto to ne shvaćaju, nedostaje im edukacije oko toga što je zapravo AI i na koje se sve načine može koristiti.
Ključno je u svemu biti storyteller, onaj tko priču priča, usmjerava, producira. Tako da u ovom smislu ja sam scenarist, redatelj, producent, montažer, animator... AI može zaista svašta, ali mi ga moramo svojim umijećem, znanjem, životnim iskustvom i svojim snovima usmjeravati. Sve te emocije, ritam, scenarij, montažu, izbor glazbe i atmosferu unosim ja. AI je tehnički realizator mojih ideja, ali duša videa je stopostotno ljudska. Pritom, ne, ne koristim ChatGPT za pisanje scenarija.
Da bi nastao jedan od ZG videa, što sve morate pripremiti?
- Proces je puno kompleksniji nego što se čini. Sve počinje istraživanjem, zatim scenarijem, kao i kod svake produkcije. Moram napisati priču koja ima uvod, zaplet i kraj. Zatim slijedi “haluciniranje” svih scena koje su mi potrebne za ostvarivanje toga što želim. Imam jako veliku arhivu fotografija koje mi je ostavio otac koji je fotografirao jako puno. Isto tako, imam neopisivo puno svojih autorskih fotografija još od kraja 90-ih pa do danas. Sve to koristim kako bih kreirao svoj svijet, tj. svoju viziju onoga što mi je potrebno. To je pravi redateljski posao.
Prizvali ste snijeg, prvo se pojavio u vašem videu, svi su za njim uzdisali i eto ga?
- Da, kad ga već nema vani, barem ga imamo na ekranima! Jako puno ljudi mi se javilo i reklo mi kako sam prizvao snijeg. To mi je bilo baš slatko. Volim snijeg, falio mi je u našem gradu. Snijeg je u ovim videima, osim same meteorološke pojave, i jako dobar scenografski element koji svemu daje dozu bajkovitosti i tišine. Snijeg sakriva ružne detalje i pojačava osjećaj topline interijera. To je onaj “božićni ugođaj” za kojim svi čeznemo, pa makar i virtualno. Sad će neki reći “ali Božić nema veze sa snijegom” - pusti ti to, meni je bijeli Božić ipak bijeli Božić.
Jeste li očekivali ovakvu reakciju publike? Što vam pišu građani...
- Nisam očekivao ovakvu lavinu pozitivnih komentara. Ljudi mi pišu predivne poruke - da su plakali, da su se sjetili roditelja koji više nisu tu, da su osjetili miris mamine kuhinje...
Iako mnogi ne vole AI umjetničke radove, uspijevate ih napraviti šarmantnima, vjerojatno zašto što ste i iskusni redatelj?
- Otpor prema AI-ju često dolazi iz straha od hladnoće i umjetnog dojma. Ja tu tehnologiju koristim da bih pričao toplu, ljudsku priču. Ne koristim AI da bih impresionirao vizualima, nego da bih prenio emociju. Kad priča ima srce, gledatelj zaboravi kojom je tehnikom napravljena. Redateljsko iskustvo tu sigurno pomaže jer znam kako voditi gledatelja kroz emociju, ritmom i zvukom.
To zapravo nije pravi Zagreb iz tog doba, više je idealiziran na vaš način, ima i sitnih netočnosti ili nećeg nema, recimo na Cvjetnom su se tada okupljali punkeri...
- Apsolutno točno. Ovo nije povijesni dokumentarac, ovo je “Spomenar”. A sjećanje je selektivno - mi pamtimo osjećaje, a loše stvari s vremenom brišemo. Već sam spomenuo kako je ovo interpretacija mojih snova i sjećanja. Svatko ima svoju viziju stvarnosti. Primjerice, ako ovo gledate poput nekog filma koji je baziran na istinitoj priči, uvijek je u smislu dramaturgije i načina pričanja narativa određena stvarnost mrvicu prilagođena. Moj cilj nije faktografska preciznost iako pazim na detalje, već atmosferska istina. Naravno da je Zagreb imao i prljavštinu, i sive dane, i probleme. Ali ovi videi su oda onim trenucima topline i zajedništva. To je subjektivna slika, baš kao kad listate stari obiteljski album - vidite samo nasmijana lica, a ne i svađu koja se dogodila pet minuta prije slikanja. Mene inspiriraju događaji iz moje obitelji, ali prikazujem ona sjećanja kojih se često sjetim u nekim trenucima. Imao sam jako komplicirano i teško djetinjstvo, moj otac i majka su, nažalost, imali jako nategnute odnose u jednom periodu života i to se nevjerojatno odrazilo na mojeg brata i mene - to sam ostavio iza sebe i oprostio roditeljima na tim trenucima. Tako da sada, kada gledam unazad, prisjećam se nekih drugih momenata iz naših života, dio toga prenosim i kroz ova videa.
Nastavljate serijal o Zagrebu ili imate već neke nove ideje koje vas vuku u drugom smjeru?
- Serijal “Spomenar”, svakako ide dalje. Imam još puno neispričanih priča koje sam već napravio, ali videa tajmiram. Poput onoga kad čekate svaki tjedan novu epizodu serije - e, to je moj ritam. No, paralelno razvijam i druge formate, a nastavljam i edukativni format koji sam započeo s “filmskim razglednicama” koje se mogu pronaći na mojem Instagramu.
Mnogi ne znaju da vi stojite i iza nekih poznatih reklama, čime se sve bavite?
- Tako je, primarno sam redatelj i kreativni producent. Već godinama radim u oglašivačkoj industriji, režiram reklame, dokumentarne i igrane filmove, ali radim i na autorskim projektima.
Možda me dio publike zna kao redatelja dokumentarnog serijala “Dulum zemlje” na HRT-u, na koji sam iznimno ponosan, ili kroz projekt “Mali Zagreb” serija minijaturnih instalacija na ulicama grada. Uvijek me zanimalo pričanje priča, bilo da je riječ o poljoprivredniku koji se vratio zemlji, malenom izlogu na rubniku ulice ili, evo sada, o digitalnom sjećanju na stari Zagreb. Jako se radujem pokazati publici svoj novi dokumentarni film “K67” koji je o legendarnom crvenom kiosku, u tom filmu sam protagonist uz samog dizajnera kioska Sašom J. Mächtigom. To je dokumentarni road movie u kojem smo Mächtig i ja prošli različite avanture kroz Balkan, a u srži priče su njegova i moja dječačka radoznalost, a pazite ovo, razlika u godinama između nas dvoje je više od 40 godina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....