Kada je prije tri godine povjesničar filma Daniel Rafaelić došao u Muzej grada Zagreba na kvartovsku izložbu “Dubrava”, razgovarao je s Vesnom Leiner, voditeljicom pedagoško-andragoškog odjela Muzeja, o mogućnosti da se nešto takvo napravi i o filmu.
Kvartovske izložbe otad su postale zaštitni znak Muzeja, nakon Dubrave na red je došlo Trnje, a upravo sada u prizemlju zgrade možete pogledati sve što je sačuvano po povijesti Maksimira, a u međuvremenu je i izložba o filmu dobila zeleno svjetlo.
Slučajna otkrića
Vesna Leiner i Rafaelić pripremali su je pet mjeseci, što je razmjerno kratak rok, ali se u tom razdoblju skupilo impresivnih izložaka, u što će se moći uvjeriti posjetitelji koji od četvrtka uvečer pa sve do kraja listopada navrate na izložbu “Grad filma - tvornica snova”.
Muzej ima vrlo dobro iskustvo s izložbama koje upozoravaju na popularne fenomene, izazivaju emocije i bude nostalgiju, tako je postava “Mister Morgen” o Ivi Robiću dobila odlične ocjene, jednako kao i “Dobro nam došel prijatel” o Vikiju Glovackom: posjetitelji su se zadržavali duže no što je uobičajeno, komentirali i navodili vlastite uspomene.
Nema zbora da će tako biti i na ovoj izložbi, prvoj ovako ambicioznoj koja se organizira u Hrvatskoj. Inače, podupro ju je samo gradski Ured za kulturu, republičko Ministarstvo kulture nije bilo zainteresirano, što je pak poseban paradoks naše sredine.
Plakat "Princeze koralja" otkriven je u ostavštini Ive Tijardovića
Pravo je čudo što su je uspjeli napraviti za cijenu od trideset tisuća eura - kako kaže Vesna Leiner - nešto takvo bi u Sloveniji koštalo bar sto tisuća, no pojedinci i organizacije odricali su se autorskih prava, snižavale su se cijene pojedinih izložaka, a neke dragocjenosti pronađene su na najnevjerojatnijim mjestima: tako je plakat za njemačku koprodukciju “Princeza koralja” s Itom Rinom, koja je snimana na Zlarinu, otkriven u Tetarološkom institutu, u ostavštini Ive Tijardovića, autora glazbe za taj film. Plakat, uzgred, ne postoji ni u Njemačkoj.
Bulajićev arhiv
Iznimno su susretljivi bili Nacionalna sveučilišna knjižnica i Arhiv grada Zagreba, Zagreb film i Croatia film, Škola narodnog zdravlja Andrija Štampar, a svoj su doprinos dali Hrvatska kinoteka pri Hrvatskom državnom arhivu, Hrvatski povijesni muzej i Hrvatski školski muzej.
Od pojedinaca nezaobilazna je bila Nada Ledić, kći pionira naše kinematografije Franje Ledića koja danas živi u Kanadi, te Mirjana Ledić, supruga njegova sina Gerharda Ledića, legendarnog lutajućeg reportera tjednika Vjesnik u srijedu. Među našim filmašima najraspoloženiji za suradnju bio je Veljko Bulajić, koji je osigurao ne samo prava na filmove nego i prepustio im svoju arhivu.
Uz izložene primjerke u potkrovlju Muzeja, posjetiteljima će biti na raspolaganju 4 projektora koji će stalno prikazivati filmove, 12 tableta za dodatne informacije i 3 televizora. Bit će to neka vrsta totalne izložbe na koju će se isplatiti navraćati i po nekoliko puta.
Što je na njoj najvrednije? Prvi put ćemo vidjeti kamere Franje Ledića, koji je potkraj desetih godina prošlog stoljeća snimao u Berlinu, a zatim ta iskustva htio prenijeti i u Hrvatsku: u Zagrebu je pokušao napraviti filmski grad, ali od toga nije bilo ništa.
Kada čitate knjigu Ive Škrabala “Između publike i države” stječete dojam da je riječ o šarlatanu, no bit će prije da je Ledić bio vizionar zaluđen filmom, koji je uspio realizirati tek dio svojih brojnih projekata.
Posebna je pažnja posvećena fotografijama filmskih glumaca između dva rata, zapravo dopisnicama koje su njihovi poklonici slali jedni drugima.
Filmski grad
Slovenka Ita Rina napravila je zapaženu karijeru u Njemačkoj i Austriji, ovdje je snimala koprodukcije, a kad god bi prošla kroz Zagreb izazvala bi pravu senzaciju. Zvonimir Rogoz je tu ponikao, no filmska zvijezda postao je tek u Pragu (nastupio je i u skandaloznoj “Ekstazi” s Hedy Lamar), da bi se 1950. vratio u Zagreb.
Naš prvi cjelovečernji zvučni film “Lisinski” dobio je primjeren prostor, kao i izlošci kinematografije koja je stasala u socijalizmu. Jadran film uspio je u Dubravi napraviti prvi filmski grad, koji je sedamdesetih i osamdesetih godina privlačio holivudske partnere.
Povijesni spektakli
Prije njih su, međutim, stigli Talijani: krajem pedesetih država je odvojila Jadran film od njegove tehničke baze koja se prozvala Dubrava film, pa je Zagreb postao poprište za snimanje jeftinih povijesnih spektakala. Nakon stečaja (talijanski partneri nisu bili jako ozbiljni platiše) Dubrava film je opet pripojena Jadran filmu.
“Proces” Orsona Wellesa sniman u Zagrebu već je bio predmetom posebne izložbe u zagrebačkom KIC-u, svojevrsnim uvodom u ovo događanje u Muzeju grada Zagreba, no film koji izaziva najviše emocija među žanrovcima svakako je hongkonška koprodukcija “Božji oklop”, u kojem je Jackie Chan snimio nevjerojatnu jurnjavu po zagrebačkom Dolcu i skoro se unesrećio.
Od kraja pedesetih hrvatski filmovi postaju zapaženi u svijetu, u kratkom roku dobili su tri nominacije za Oscara i jedan Zlatni globus, a neki od njih prekrasne su posvete Zagrebu.
Muzej filma
Modernistički Zagreb uhvaćen je u filmu Zvonimira Berkovića “Rondo”, a onaj nostalgični u oporoj komediji Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”, najgledanijem filmu svih vremena u hrvatskoj metropoli. Upravo su filmovi najbolji pokazatelj kako se Zagreb mijenjao, i uz fotografije jedino su pokretne slike sačuvale gradske vizure kojih više nema. U tom pogledu njihov je značaj neprocjenjiv.
Jedini hrvatski filmski brand svjetskog značaja je Zagrebačka škola crtanog filma, kako je francuski povjesničar Georges Sadoul nazvao grupu crtića Zagreb filma koja se prvi put predstavila međunarodnoj javnosti na festivalu u Cannesu 1958. godine.
Jedan od njih kasnije je nagrađen i Oscarom, bio je to “Surogat” Dušana Vukotića po scenariju kritičara i filmaša Rudolfa Sremca: posjetitelji izložbe prvi put će moći vidjeti pozlaćeni kipić koji je 1962. dodijeljen Zagreb filmu.
Kustos izložbe je Boris Mašić, a impresivno ju je likovno oblikovala Nikolina Jelavić Mitrović. Kako ističe Vesna Leiner, u nekim drugim uvjetima, za ovakvu izložbu trebalo bi bar tri godine priprema, no kako se proteklih tjedana radilo danonoćno, na rezultat će se malo tko smjeti potužiti.
Ova je izložba ionako uvod u nešto puno ambicioznije, poticaj za osnivanje pravog Muzeja filma, kakav je Zagreb odavno zaslužio.