Različite su strategije na koje su se socijalističke zemlje rješavale nepoželjnih tendencija u umjetnosti. Obično bi taj zadatak delegirali nižim političkim ispostavama, a ako se radilo o krajnostima, eliminirali bi ih ozbiljnim ideološkim pospremanjem s vrha. Na prijelazu 60-ih u 70-e nitko nije imao tako provokativnu kinematografiju kao Jugoslavija, “crni val” bio je trn u oku ne samo Savezu komunista nego i drugim društveno-političkim organizacijama, pa ipak nikad nije postao tema nekog posebnog, iznimno važnog ideološkog skupa. Dostatna je bila sjednica u Karađorđevu na kojoj je likvidirano nepoćudno hrvatsko komunističko rukovodstvo, poslije je na red došao srpski liberalizam, a kao posljedica tih političkih obračuna pacificirana je i kinematografija: zemlju su napustili Dušan Makavejev i Želimir Žilnik, Živojin Pavlović se spasio jer su mu pružili priliku da režira u Sloveniji, a jedino je Lazar Stojanović završio u zatvoru zbog studentskog diplomskog filma “Plastični Isus”.
Različite su strategije na koje su se socijalističke zemlje rješavale nepoželjnih tendencija u umjetnosti. Obično bi taj zadatak delegirali nižim političkim ispostavama, a ako se radilo o krajnostima, eliminirali bi ih ozbiljnim ideološkim pospremanjem s vrha. Na prijelazu 60-ih u 70-e nitko nije imao tako provokativnu kinematografiju kao Jugoslavija, “crni val” bio je trn u oku ne samo Savezu komunista nego i drugim društveno-političkim organizacijama, pa ipak nikad nije postao tema nekog posebnog, iznimno važnog ideološkog skupa.
Dostatna je bila sjednica u Karađorđevu na kojoj je likvidirano nepoćudno hrvatsko komunističko rukovodstvo, poslije je na red došao srpski liberalizam, a kao posljedica tih političkih obračuna pacificirana je i kinematografija: zemlju su napu...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....