Režijski pokušaji poznatih glumaca najčešće su vježbe iz puke taštine i najčešće - da se ne lažemo - potpuno nepotrebni.
Ipak, u tom pravilu ima iznimki, a ima i iznimki za koje ne očekujete da će biti iznimke. Jedna od takvih je i film “Wildlife” Paula Danoa koji je u ponedjeljak prikazan na ZFF-u.
Paul Dano (1984) dugonjavi je glumac sanjivog izgleda koji se afirmirao u ranim dvadesetima glumeći mladce u filmovima “Little Miss Sunshine” i “There Will Be Blood”. Dano je u osobnoj i profesionalnoj vezi s redateljicom i scenaristicom Zoe Kazan, koja u filmu “Wildlife” potpisuje scenarij. “Wildlife“ je nastao prema istoimenom romanu američkog pisca Richarda Forda, čovjeka koji je hrvatskoj publici nepoznat i - barem koliko znam - dosad neprevođen. Forda, međutim, stilski i generacijski povezuju s Raymondom Carverom i ubrajaju u grupu proznih minimalista sa Srednjeg zapada koji su 90-ih u Hrvatskoj bili u strašnoj modi i poput zdravog lahora pročistili tadašnju hrvatsku prozu.
Suptilni film
I “Wildlife” se zbiva u debeloj američkoj zabiti - u Montani 60-ih godina. Glavni junak filma je dječak Joe (Ed Oxenbould). Joe je vrlo obični školarac koji odrasta u naoko emocionalno zdravoj obitelji kojoj se - međutim - američki san nekako nije dogodio. Majka (Carey Mulligan) starinska je privržena ženica, a otac (Jake Gyllenhaal) bivši sportaš kojem se golferska karijera izjalovila, a sad je izgubio i posao u golf klubu. Kako u gorju plamti veliki šumski požar, otac se javi na plaćeni posao dobrovoljnog gasioca. Pri tom neprestano stječete dojam da mu motiv nije samo nužni novac, nego i potreba da reafirmira svoje patrijarhalno dostojanstvo.
Učinak je, međutim, suprotan. Premda su do tog trenutka kao golupčići, Joeovi roditelji izgleda i nisu tako čvrsto zacementirani kako izgleda. Netom što otac ode, majka se mijenja, počinje raditi, u njoj se probudi emancipirana i poželjna mjesna ljepojka. Veže se uz postarijeg, ali vrlo imućnog trgovca automobilima (Bill Camp) koji im počinje zalaziti u kuću, i pozivati ih sebi. Uz motrišta malog Joea stvar izgleda strašno. Joe svjedoči, ili bar misli da svjedoči, majčinoj preljubi. A time što svjedoči, Joe - barem tako misli - zabija nož u leđa ocu.
Supružnici Kazan i Dano napravili su od tog materijala fini, sporogoreći, ali suptilni film koji ne bliješti ničim ekstravagantnim, ali sjajno evocira upravo onu čamotinju i Midwest - egzistencijalizam koji mnogi od nas vezuju uz Carverovu prozu. Glavni profit od tog suzdržanog minimalizma izvukli su glumci, pa nije čudo što se Carey Mulligan ozbiljno spominje i oskarovskim kalkulacijama.
Priča o latinskoj obitelji
Uz “Wildlife”, u glavnom su programu ZFF u nedjelju i ponedjeljak prikazana još dva filma: brazilski “Voljeni” Gustava Pizzija i talijanski “Kao da je moj sin” Constanze Quatriglio. Talijanski film ujedno je i prva važnija međunarodna uloga naše nadolazeće zvijezde Tihane Lazović. Vjerojatno je to i glavni razlog zato je uvršten na ZFF, jer nije osobit. “Voljeni” su - pak - pravi bombon i ozbiljan kandidat za festivalsku nagradu.
Pizzijevi “Voljeni” prate veliku, bučnu obitelj iz brazilske srednje klase. Tu su otac, majka i dva sina, a pod krovom s njima živi i majčina sestra koje se sklonila od nasilnog muža narkomana. Familija je u tipičnom raskoraku pauperizirane srednje klase. Navikli su na doličan život, imaju vikendicu - međutim, kuća im je u raspadu, otac bi htio kapital da s njim počne biznis, a mater ne da prodati vikendicu na plaži jer je uz nju vezana.
Dok se roditelji muče sastaviti kraj s krajem i realizirati aspiracije, starijem sinu aspiracije se realiziraju kao pale s neba: dobiva ponudu da nastavi karijeru u Njemačkoj kao profesionalni rukometni vratar. Svima je to milo, osim posesivnoj majci koja se najednom preobrazi. U stanju je opstruirati sinovu karijeru i zapostaviti ostatak obitelji, samo da se ne odvoji od sina mezimca za kojeg je patološki vezana.
“Voljeni” je - ukratko - čudan film: to je grčka tragedija s hepiendom, čehovljevska drama o provincijskoj čamotinji bačena u bučnu, brojnu i ekstrovertnu latinsku obitelj koje izgleda kao da je ispala iz De Sice. Pizzijev film fino balansira između socijalnog i intimnog, humora (kojeg je puno) i očaja (koji je nenametljiv, ali očit). Riječ je o onoj vrsti filma koji vam se ne čine bog zna što kad ih gledate, ali koji iziskuju i zrelost i režijsko majstorstvo.
Posveta Hazarima
Što se tiče filma “Kao da je moj sin” Costanze Quatriglio, riječ je o djelu punom dobrih namjera, ali te dobre namjere nikako da se tu sklope u film. “Kao da je moj sin” na odjavnoj špici nosi posvetu Hazarima, drevnom narodu koji je u današnjem Afganistanu zbog inovjerstva proganjan od talibana, a na Zapadu - gdje mnogi žive - na njih se gleda s tipskim predrasudama s kojima se inače gleda srednjeazijske muslimane. Junaci filma su Ismail i Hasan, dvojica Hazara koji desetljećima žive u Italiji. Dvojica braće nisu u idiličnim odnosima, starijeg muči PTSP iz rata, a odnosi s obitelji u zavičaju su zategnuti, jer je majka njihovo emigriranje shvatila kao izdaju.
Jednom od braće familija organizira brak, što bi on htio izbjeći jer mu se sviđa kolegica s posla, mlada Hrvatica (Lazović). U posljednjoj trećini, film mijenja ambijent kad Ismail kreće natrag u postojbinu ne bi li pronašao majku. Ta promjena izvedena je nažalost podosta kvrgavo: autorica zaboravi i likove i motive začete na početku, film se pretvara u etnološku razglednicu, a u nekim trenucima ni pažljivom gledatelju nije jasno kako nas Quatriglio zapravo vodi.