Prije nekoliko godina Nenad Puhovski efektno je definirao imidž ZagrebDoxa sloganom “bez crvenog tepiha, bez partija - samo filmovi”.
Strategija je bila odmaknuti ZagrebDox od tada omražene Pule i njezina državno financiranog, olinjalog glamura. Još važnije, Puhovski je lukavo uspio odrediti ZagrebDox i u odnosu na partijanerske festivale tipa Motovuna ili Zagreba, koji su filmofilmskoj publici počeli ići na živce.
Rizik se isplatio
Stari i dobri slogan “no carpet, no party” sigurno je mnogima pao na pamet petog dana ZagrebDoxa, neposredno prije posljednje večernje projekcije. Posjetitelje koji su u gužvi čekali da se otvore ulazi kinodvorana pomela je bujica fotoreportera koji su se kretali unatrag, noseći poput ralice sve pred soboom, dok je pred njima plaho koračala Severina, blijeda poput astralnog bića, držeći za ruku svog momka. Nekoliko dana ranije na otvaranju festivala bio je predsjednik Republike. Ali dok je samozatajnog dr. Ivu Josipovića,u pratnji par fotoreportera, malo tko uspio zamjetiti, Severina je kroz posjetitelje koji su čekali projekciju nizozemskog filma o dosadi prošla poput medijskog bagera. Naravno, odlukom da filmić “Kad se pretvorim u Severinu” uvrsti u program festivala (doduše, ne u službenu konkurenciju), Puhovski se kockao sa svojom stalnom publikom. Već je riskantnim smatralo seljenje festivala u multipleks Kaptol centra. Ali miješanjem Severine s ljevičarskim, angažiranim dokumentarcima o Coca-Coli i Chevronu - odnio je jackpot.
Jackpot kombinacija
Kombinacija infrastrukturnih prednosti multipleksa, medijske privlačnosti Seve i ljutih angažiranih dokumentaraca pokazala se eksplozivnom. Već u petak navečer oboren je lanjski rekord posjećenosti, a ZagrebDox je očito postao društveni fenomen. Dio duše je izgubljen. Bit će i nostalgičara koji to neće prežaliti. No, rođen je veći i jači festival: ZagrebDox na medijskim anabolicima i multipleksnim steroidima.