Ako u vrijeme svjetskog nogometnog prvenstva nogomet na nas šiklja s ekrana, ni gledatelji splitskog Festivala mediteranskog filma nisu mogli pobjeći od nogometa. U ponedjeljak je na glavnom festivalskom otvorenom kinu prikazan film o jednoj od najgorih stadionskih tragedija u povijesti igre. Riječ je o filmu „Heysel 85“ rumunjsko-belgijske redateljice Teodore Ane Mihai. Mihin film bavi se stadionskom nesrećom koja se dogodila 1985. na naslovnom briselskom stadionu uoči finala Kupa prvaka između Liverpoola i Juventusa. Belgijski film prikazan je ove zime na Berlinskom festivalu, kad smo o njemu naširoko i pisali.
No, filmofili u Splitu mogli su kudikamo više uživati u dva filma prikazana u manje prestižnim programskim slotovima, a oba su u Split stigla s nagradama sa festivala Sundance. Riječ je o ciparskom filmu „Ne puštaj me“ redateljice Myrsini Aristidou te litvanskom „Kako se razvesti tijekom rata“ Andriusa Blaževičiusa. Oba su na Sundanceu prikazana u međunarodnom igranom programu, gdje je ciparski film dobio nagradu publike, a litvanski nagradu za najbolju režiju. Zasluženo – jer su oba vrlo dobra.
„Ne puštaj me“ Cipranke Aristidou zbiva se u ambijentu koji bi mirno mogao biti zabačeni, neglamurozni kut Dalmacije: more, preizgrađeni gradić, lučica s dotrajalim brodovima u raznim fazama raspada. U tom ambijentu živi Iris (Maria Petrova), 11-godišnja djevojčica koju diže samohrana mater. Iris nikad nije upoznala oca. Jednom od postarijih kartaša pred gostionom dočuje da joj je umro djed po ocu i da će joj otac doći na pogreb. I ona krišom ode na sprovod, spazi iz potaje oca i počne ga pratiti. Ispostavi se da joj je otac (Christos Passalis) džepar, prevarant i šaner koji posvuda uokolo duguje novce. Ali – pubertetlije su komplicirana bića. Samohrana majka za Iris najednom postaje belzebub, negativka i tiranin, a otac netko tko joj daje srh slobode i avanture. Dok ta avantura ne ode predaleko.
Autorica filma Aristidou je njujorška studentica, filmski se formirala u Americi, a to se i vidi. „Ne puštaj me“ vrlo je dobar primjer onog što se sad već može zafrkantski zvati sundance-realizam. To su filmovi koji su američki čvrsto pripovijedani, tročinski klasični, pitki, a opet imaju aromu egzotike, lokalnu boju i prstohvat pustolovine. Ciparski je film pritom obrtnički vješto napravljen, režiran, snimljen i glumljen. Taj je film kao neki Tom Sawyer kojega ste preselili u Vranjic ili Kostrenu.
Litvanski film „Kako se razvesti tijekom rata“ jednako je dobar, ali potpuno drukčiji. Blaževičiusov film prati netipičan buržujski par. Marija (Žigmante Jakštaite) uspješna je i dobro plaćena profesionalka u marketinškoj video-produkciji. Njezin muž Vitas (Marius Repšys) filmski je redatelj koji je upao u krizu i davno nije snimio ništa, pa je zapravo sada domaćica: pere, čisti, održava kućanstvo i (dobro) kuha. Problem je što je Mariji postao dosadan. Jednog dana ona mu u automobilu, nakon što su kćer odveli na violinu, priopći da ga više ne voli i da očekuje da iseli. Kako je on dekintiran, mora seliti kod roditelja.
Sve se to pak događa 2022., u trenutku kad Rusija napada Ukrajinu. Litva je na trncima. Zemlja je preplavljena ukrajinskim izbjeglicama, demonstrira se na ulici, svi su prestravljeni je li njihova zemlja iduća na redu. Objema supružnicima rat komplicira život. Vitasovi roditelji stari su sovjetski podanici koji gutaju rusku TV, upijaju Putinovu propagandu i vele sinu da se politički ne izjašnjava, jer „tko zna što može biti“. U jednoj osobito burlesknoj sceni sin im lopatom razbija satelitsku antenu da ih otkači od ruske propagande. Marija je pak zgranuta što njezina tvrtka nije odsjekla moskovsku filijalu i što Putinu plaća porez. Daje otkaz – ali se mora, podvijena repa, vratiti jer život košta. K tomu, bez Vitasa joj kućanstvo tone u metež. Marija kao žena otkriva ono o čemu uvijek govore feministice: postojanje nevidljivog, neplaćenog kućanskog rada bez kojeg bi se sve raspalo. I korporativna Madame Bovary i njezin mlitavi muž na kraju će napraviti puni krug i zaključiti kako život nije vatromet, te kako je dosadna rutina koji put bolja od alternative. Film se na kraju zaokruži kao rondo, pri čemu filmofilska asocijacija nije nabacana tek tako. „Kako se razvesti tijekom rata“ ima nešto od duha i tema Zvonimira Berkovića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....