Žao mi je što nisu prepoznate važne teme mojeg filma

Ima jedno nepisano pravilo među nama, filmskim redateljima, a to je da ne odgovaramo filmskim kritičarima na njihove osvrte. Mi smo tu da svoje filmove napravimo najbolje što znamo i umijemo, a posao filmskih kritičara jest da o njima objektivno daju vlastiti sud. Nekome će se naš film svidjeti, nekome neće. Ne možemo svima udovoljiti.

Otkako sam snimio svoj prvi dugometražni film prije 22 godine, nisam odgovarao kritičarima. Smatram da kritičar ima pravo na vlastito mišljenje, pa i onda kada se ono potpuno razlikuje od mišljenja autora filma. Istina, jednom sam reagirao, ali ne javno, već Sudu časti Hrvatskog društva filmskih kritičara prijavljujući njihova člana koji je tendenciozno i negativno pisao o jednom mom višestruko nagrađivanom nezavisnom filmu, iako je taj isti kritičar te iste godine snimio svoj vlastiti, nažalost, propali nezavisni film pa smo sudjelovali na istim natječajima te se njegovo pisanje s razlogom moglo smatrati neprimjerenim napadom na konkurenciju.

I ovaj put smatram da Jurica Pavičić ima pravo misliti što god hoće o mom filmu "Kristalni planet". Međutim, njegov osvrt sadrži nekoliko faktografskih i dramaturških netočnosti koje, po mom mišljenju, čitatelju mogu stvoriti pogrešnu sliku o filmu. Zato osjećam potrebu ispraviti ih.

Pavičić navodi kako sam napravio "tri sinkronizirane verzije" filma. To nije točno. Napravljeno ih je pet, i to za samo za sada: engleska, hrvatska, češka, slovačka i srpska. To nije bio ni jednostavan ni jeftin proces, a u svakoj su jezičnoj verziji angažirani vrhunski glumci iz tog govornog područja. Svih pet se već prikazuje, a umanjivati njihov broj, makar i zbog nenamjerne greške, značilo bi odricati trud i dostignuće ekipi koja ih je i napravila.

Redakcije

Nadalje, ime glumca nije Marko Spiridonović, nego Mark Spiridonović, a ime glavnog lika nije Mordogan, već Mordokan. To su možda sitnice, ali te su informacije već mjesecima ranije komunicirane svim novinskim redakcijama u Hrvatskoj te ih je Jurica mogao lako provjeriti.

Puno važnije su, međutim, neke njegove tvrdnje o samoj radnji filma.

Pavičić piše da se "podzemno čudovište, koje se na koncu pretvori u glavnog antagonista, pojavi u filmu kasno i nepripremljeno". Čudovište se, međutim, prvi put pojavljuje točno u 24. minuti filma (koji inače traje 97 minuta), a kako je riječ o dramaturškoj prekretnici, taj trenutak pojavljivanja u potpunosti odgovara profesionalnim pravilima filmske dramaturgije. Jurica je i filmski scenarist, osim što je i kritičar i kolumnist, te je imao svoj vlastiti film na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, te vjerujem da zna ta pravila.

Pavičić također navodi da čudovište "skrene priču s glavne teme". Upravo suprotno, ono je u tom trenutku ključni pokretač priče, a zbog njegova čina djeca i pronađu slatkog mladunca te se pokrene čitava pustolovina. Pritom je čudovište direktno povezano s jednom od osnovnih tema filma, odnosno posljedicama onečišćenja i narušavanja prirodne ravnoteže.

Nadalje, navodi da je "Mordogan, glavni negativac, dramski previše pasivan". Kako se složiti s tom tvrdnjom kada Mordokan u drugom dijelu filma aktivno pokreće niz ključnih događaja: otima mladunca, organizira veliki predizborni skup i aktivno želi mladunca pretvoriti u robotsku životinju. I djeca i roditelji pokušavaju spasiti mladunca prvenstveno od Mordokana.

Još je veća netočnost tvrdnja da "nakon političke promjene nova vlast ugasi industriju". Tvornicu na koju se Jurica referira ne zatvara nova vlast. Ona je uništena djelovanjem samog čudovišta, koje je proizvod zagađenja iz te iste tvornice. Čudovište u podzemlju ruši kamene stupove na kojima tvornica počiva, nakon čega se cijela konstrukcija urušava, zajedno sa strojevima za multipliciranje životinja.

Prostor suživota

Na kraju Pavičić piše da se "Kristalni planet pretvori u turističku destinaciju, živi od toga što turistima prodaje prirodne ljepote podzemnog svijeta, a svi se likovi pretvore u turističke radnike".

Ali ni to nije ono što se u filmu događa.

Kristalni planet na kraju postaje prostor skladnog suživota ljudi i podzemnih životinjskih vrsta, postaje mjesto na kojem glavna junakinja napokon pronalazi sreću, a urušene špilje proglašavaju se prirodnim rezervatom u koji prvenstveno dolaze školska djeca radi edukacije. Doslovno niti jedan od glavnih likova koje smo do tada pratili ne postaje turistički radnik (osim ako ne računamo strašno čudovište kojem je dana prilika za iskupljenje).

Naravno, Jurica ima puno pravo iz nekog svog razloga isticati završetak film i naglašavati turizam jer to je i stvar njegovih preokupacija i njegova čitanja filma. No, potpuno druga stvar je opisati događaje koji se u filmu zapravo ne događaju.

Inicijalni razlog filma

Stoga, slijedom ovih navedenih netočnosti koje je valjda samo on vidio u filmu, Jurica izvlači zaključak koji mi se, u najmanju ruku, čini neprimjerenim. On piše: "Unatoč tim slabostima, ‘Kristalni planet‘ nije sramota". Iskreno me zanima što je jedan ozbiljan novinar, koji piše sjajne društveno-političke kolumne, namjeravao reći kada je napisao da film nije sramota? Je li htio reći da je film doista dobar ili možda da je jedva za prolaznu ocjenu? Kakva je to kritika da nešto nije sramota? Zar je očekivao da će film realiziran prema scenarističkom predlošku našeg oskarovca Dušana Vukotića biti sramota? Ili da će film u mojoj režiji, tj. režiji redatelja kojeg je on sam u više anketa proglasio redateljem najboljeg hrvatskog filma, biti sramota?

Također, žao mi je što Jurica nije prepoznao važne teme o kojima se film bavi, a to su ekologija i zagađenje te svijet u kojem vlada korupcija (vrlo aktualne teme danas, što vidimo i na slučaju Like i ilegalnog otpada), teme koje je točno primijetio njegov kolega iz redakcije Damjan Raknić koji je već pisao o "Kristalnom planetu" sredinom srpnja.

S druge strane lijepo je da je Jurica istaknuo Dušana Vukotića, jer je i inicijalni razlog što je ovaj film i snimljen upravo stanovita posveta radu i djelu našeg doajena i redatelja vjerojatno umjetnički najznačajnijeg hrvatskog filma. S te strane sam zahvalan i Jurici i njegovu uredniku koji je tu činjenicu istaknuo u naslov Juričina osvrta u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista: "Dirljiva posveta Vukotiću".