ZAGREB - U filmu Alfreda Hitchcocka “Sjever sjeverozapad” biznismena Caryja Granta u vlaku spopadne krasna plavuša Eva Marie Saint, ruča s njim u vagon restoranu i - ni pet ni šest - provedu noć zajedno u kupeu spavaćih kola. Njemu to isprva nije ništa čudno. Tek se poslije ispostavi da je upao u špijunsku intrigu iz koje će se jedva izvući.
Sve ima svoje zašto
U “Turistu”, prvom holly-woodskom filmu Floriana Henckela von Donnersmarcka , dobitnika Oscara za sjajnu njemačku melodramu “Život drugih”, postoji donekle slična situacija , s tom razlikom što gledatelj zna da će junak biti nasanjkan (iako je zapravo obrnuto): po vlaku koji putuje iz Pariza u Veneciju, po naputku svoga ljubavnika, zanosna Angeline Jolie traži naivca kojem treba svaliti policiju na vrat. Odabire američkog turista Johnnyja Deppa, sjeda do njega i zavede ga bez muke u samo nekoliko minuta.
Jedini je problem što inače šarmantni Depp ovdje zbilja grozno izgleda, s nemogućom frizurom, bradom i brkovima, te licem koje kao da je nateklo od injekcija, a u svakoj od narednih pogibeljnih situacija u koje ga uvaljuje njegova nova partnerica ponaša se poput kretena. Kako se naposljetku ispostavi, sve to ima svoje “zašto”, međutim, dok traje, jedva je podnošljivo. Nasuprot tome, uživamo u svakoj sekundi filma “Sjever sjeverozapad”, iako ni tu ne znamo što se događa.
Poput modernista
Glavnina radnje “Turista” odigrava se u Veneciji, no kanali, gondole, prekrasni hoteli i palače postali su poruka sami za sebe. Uostalom, kao i ljepota Angeline Jolie. Henckel von Donnersmarck protraćio je nekoliko dana dok nije zaključio koji će ruž najbolje pristajati glavnoj glumici i koja bijela svila.
Ponašao se poput modernista koji je hollywoodski blockbuster rastavio na dijelove i zatim ga u odvojenim komponentama servirao publici. Ne može se ustvrditi da je promašio, jer je film usprkos lošim kritikama solidan hit, koji ćeostvariti i izvjestan profit.
Problem je, međutim, što njemački redatelj nema ni lakoću stila niti duhovitost bez kojih se ne vrijedi upuštati u romantične trilere: on je poput gomile europskih filmaša koji su se nakon prvih uspjeha na domaćem terenu bezglavo došli ogledati u legendarnu tvornicu snova. Rijetki su poput Romana Polanskog , Wolfganga Petersena ili Rolanda Emmericha odmah profunkcionirali u novoj sredini. Von Donnersmarck bi možda mogao opstati u Hollywoodu, ali njemu bi više odgovarali ozbiljniji sižeji.
Francuski original
Umjesto “Turista”, bolje je potražiti francuski film “Anthony Zimmer” iz 2005. godine, koji je poslužio kao predložak hollywoodskoj verziji. Priča je jednostavnija , budžet skromniji (sve se odigrava na Azurnoj obali), a “kemija” između Sophie Marceau i Yvana Attala poprilično sugestivna. I ovdje je završni obrat teško probaviti, no u pitanju je film od 85 minuta koji promakne u trenu. “Turist” je samo 17 minuta duži, ali kao da traje preko dva sata.