Jedan od najpoznatijih austrijskih casting agenata do prošle je godine bio prilično nepoznat izvan filmske branše, no pažnju je privukao svojim redateljskim debijem “Michael”, mračnom dramom o pedofilu koji u podrumu drži zatočenog desetogodišnjeg dječaka, s kojim je prošle godine debitirao i u glavnoj konkurenciji Cannesa te odnio pobjedu na Zagreb Film Festivalu. Ovaj novopečeni redatelj kao casting agent radio je na nekim od najvažnijih austrijskih filmova zadnjih desetak godina, među kojima su “Pljačkaš” Benjamina Heisenberga, “Lourdes” Jessice Hausner, “Krivotvoritelji” Stefana Ruzowitzkog, “Pasji dani” Ulricha Seidla te Hanekeovi “Pijanistica” i “Bijela vrpca”. Upravo su rad na “Bijeloj vrpci” i suradnja s Hanekeom Schleinzera “gurnuli” u režiju, a iako mnogi smatraju da je inspiraciju za film našao u slučajevima Natasche Kampusch i Josefa Fritzla, Schleinzer, koji ove godine predsjeda žirijem glavnog programa ZFF-a, to odlučno opovrgava.
Nestala djeca
- Nisam htio raditi film iz pozicije žrtve, već iz pozicije otmičara. Nije me zanimalo konzumiranje nečijih sudbina, one pripadaju žrtvama i htio sam izbjeći dodatni voajerizam. To prepuštam bulevarskom tisku koji je svojim senzacionalističkim pristupom samo nastojao podići nakladu. Ta glad za skandalom me odbijala, to je već postao čisti entertainment. No istovremeno, iznenadilo me da osim žute štampe nitko od intelektualaca nije reagirao na tu temu - naišao sam samo na jedan tekst Elfriede Jelinek koja sa pozabavila slučajem Fritzl - priča Schleinzer, kojega su za vlastiti redateljski debi inspirirala nestala djeca.
- Za vrijeme rada na “Bijeloj vrpci” imali smo ured u Berlinu i jednoga dana uočio sam plakat na kojem je pisalo da godišnje u Njemačkoj nestane 48 tisuća djece. Dio njih pobjegne od kuće nakon svađe s roditeljima pa se poslije ipak vrate, dio nasilno odvede jedan roditelj nakon razvoda, no velik broj djece nikada se ne pronađe i završe u kojekavim podrumima, tavanima ili drugim skrovištima. Ta me pomisao šokirala - kaže Schleinzer, kojeg kolege smatraju najboljim casting agentom cijelog njemačkog govornog područja. Kako to da je odlučio napraviti iskorak u smjeru režije?
- Oduvijek sam htio režirati, no nisam bio dovoljno odvažan, a posao casting agenta bio je savršen posao iza kojeg sam se mogao “sakriti”. No u oba slučaja imate finalni proizvod koji morate prodati - u slučaju casting agenta redatelj je taj koji kupuje proizvod, a u slučaju redatelja proizvod kupuje publika. U režiju me zapravo gurnuo Haneke: tijekom rada na “Bijeloj vrpci” rekao mi je da napokon želi pročitati jedan moj scenarij i dao mi je rok od tri mjeseca. Nadao sam se da će zaboraviti na to, no nakon točno tri mjeseca me nazvao i tada sam ja, kao najgori učenik koji nikad ne radi domaću zadaću, u četiri dana zgotovio scenarij i poslao mu ga. Njemu se priča toliko svidjela da je sam kontaktirao francuske producente i sve smo vrlo brzo dogovorili - objašnjava Schleinzer, koji s Hanekeom surađuje još od 1998. godine. U kojoj mjeri mu je ovaj veliki redatelj uzor?
Pomalo drzak
- Haneke mi je prije svega veliki mentor i prijatelj. Mnogi su mi već rekli da “Michael” stilski podsjeća na njegove rane radove, no moj sljedeći film bavit će se nečim potpuno drukčijim, povijesnom temom iz 18. stoljeća, i nadam se da će tada takvim uspredbama doći kraj, jer ne želim biti Hanekeov epigon. Slobodno ću biti malo drzak, pa reći da u Hanekeovim filmovima ima više Michaela Schleinzera nego obratno.