Bio je iz Zadra, najprepoznatljivije lice generacije. Posljednji film montirao je iz bolesničke postelje

Tko se krajem osamdesetih i devedesetih kretao u ambijentu hrvatskog kratkog, eksperimentalnog i alternativnog filma, nije mogao mimoići Zdravka Mustaća. Redatelj iz Zadra tih godina nije bio samo jedan od najistaknutijih eksperimentalnih autora. Bio je uočljiva i živopisna pojava, mediteranski ekstrovert, strasni filmofil s kojim se moglo pričati i o američkoj avangardi i o starim jugoslavenskim filmovima. Bio je najprepoznatljivije lice i stjegonoša jedne generacije koja je prošla tehnološku revoluciju. Ta se generacija neprofesijskim filmom počela baviti u vrijeme 8 mm vrpce. Svoje su formativne godine proživjeli u eri VHS-a, postajući pioniri onoga što se tada definiralo kao „video art“. Na koncu su dočekali i eru digitale.

Zdravko Mustać (1961.) radio je u sve te tri ere. Radio je filmove u svom Zadru, Splitu i Zagrebu, povezujući tri scene. Snimao je eksperimentalne i dokumentarne filmove, dokumentarne TV serije, okušao se u dugometražnom igranom filmu. Preminuo je u nedjelju, prerano, u 65. godini života.

Zdravko Mustać rođen je 1961. u Zadru, u obitelji podrijetlom iz zadarske Privlake za koju je ostao vezan i često ju je snimao. Poput većine eksperimentalnih filmaša, nije imao formalno filmsko obrazovanje. Filmom se zarazio tijekom 80-ih u Splitu, gdje je studirao pravo. U Splitu dolazi u kontakt s krugom eksperimentalnih filmaša među kojima je kao najutjecajniji i svojevrsni učitelj bio Ivanom Martincem. Martinac je u to doba istaknuti autor, u Splitu se odvijaju kratkoživući Sabori alternativnog filma, a oko mjesnog Kino kluba stasava nova generacija autora koju se u internoj klupskoj kronologiji obično naziva „četvrta klupska generacija“. Dvojica su među njima napravila dugotrajnije karijere: Mustać i Boris Poljak. Tih 80-ih Mustać u Splitu snima i prve filmove, a najistaknutiji – indikativno – nosi naslov „Zovem se film“ (1987). Taj naslov kao da je bio Mustaćev kredo.

Rat ga zatječe u rodnom Zadru, gdje zajedno s trojicom kolega filmaša 1991. dokumentira razaranja, sirene i ulični metež. Rezultat tog rada je aktivistički, agit-prop dokumentarac „Zadar nije za dar“ koji je tih godina skrenuo puno pažnje, pa je dobio i tada jako uvaženu godišnju nagradu Slobodne Dalmacije za umjetnost. Iz tog zadarskog kruga proizašla su dva kasnije važna redatelja: Mustać i dokumentarist Vlado Zrnić.

Devedesete su – paradoksalno – Mustaćevo zlatno doba. Hrvatski film tada je u rasulu, sveden na nacionalistički agit-prop, „sedlariziran“ i posramljen. U tom tužnom krajobrazu eksperimentalni je film rijetki otočić smisla, ponajprije zato što je nastajao bez i najmanje javnog novca, a to znači i političkog utjecaja. Medij na kojem ta scena radi je VHS, pokretna slika prvi je put demokratizirana, no sve se to zbiva u predigitalnoj, kasnoanalognoj eri koju danas iskapamo kao arheologiju. Pod paskom Hrvatskog filmskog saveza alternativci stvaraju svoj ekosustav u kojem je Mustać važan akter. Tih godina osvaja i tri nagrade Oktavijan. Dvije je dobio za eksperimentalne filmove (Buket, 1996., i Nigredo, 2001.). Jednu za dokumentarni film Ludar (1999.), u kojem se vraća u zavičajnu Privlaku. Tu bilježi upečatljiv, ali i kontroverzan vid lokalnog ribolova u kojem se jata riba mrežom sabijaju u plićak.

Kad se od 2000-ih hrvatski film posložio i institucionalno konsolidirao, ljudi s eksperimentalne scene 90-ih otišli su u raznim smjerovima. Boris Poljak postao je važan eksperimentalni dokumentarist, Dan Oki snimio je dva duga igrana filma, dio je ljudi otišao prema televiziji, dokumentarcu, galeriji. Mustać kao da nije sasvim našao svoje mjesto u novim, povoljnijim prilikama, kao da mu je oskudica i kriza bila prirodnije stanje. Nakon „Planktona“ (2006.) stalno pokušava i s manjkavim rezultatima uspijeva snimiti dugi igrani film. Uspio je dvaput. Prvi od ta dva filma, „Blizine“ (2009), kuriozum je što se gotovo čitav zbiva u liftu, a Mustać tu prvi put (ne baš uspješno) režira dijaloge. „Vjetar puše kako hoće“ (2014) s Mislavom Čavajdom bio je pokušaj žanrovskog filma, čudnovati špijunski triler s prstohvatom Paula Austera ili Hala Hartleyja, no ne baš najsretniji. U tom razdoblju Mustać se okreće i dokumentarcu, radi za TV, a možda najzapaženiji dokumentarac u tom razdoblju posvetio je učitelju. U Splitu je snimio „Martinca“, najpotpuniji dokumentarni portret ćaće dalmatinske filmske alternative. Posljednjih godina bio je i selektor Festivala mediteranskog filma u Širokom Brijegu. Posljednji film „Otvor“ montirao je praktički iz bolesničke postelje, a premijera mu tek slijedi.