Gost emisije "Nedjeljom u 2", bio je Zlatko Burić-Kićo, prema izboru Europske filmske akademije najbolji europski glumac. Čovjek koji je najznačajniji dio svoje filmske karijere ostvario u Danskoj govorio je o svojoj vezi s Hrvatskom, o tome zašto još uvijek glumi u malim, nezavisnim kazališnim projektima te što to Danska ima, a Hrvatska nema i obratno. prenosi HRT.
- Mi imamo malo krivu sliku o Hollywoodu. Meni je jako ugodno iznenađenje bilo kad sam došao tamo i radite s nekim režiserom za kojeg znaš da radi blockbustere zbog čega misliš da je samo u tom mainstreamu. Ali oni jako prate europski art film i to mi je bilo ugodno iznenađenje. I to nije samo pristojnost nego oni stvarno to gledaju. Hollywood je jedan drugačiji način proizvodnje filma nego što je to europski i ide se nekim drugim stepenicama.
Objasnio je i svoj put prema glumi. - Kasno sam postao glumac. Sebe sam vidio kao radikalnog kulturnog aktivista. To je iskustvo mene formiralo. U toj grupi nismo govorili o glumci, govorili smo da smo proizvođači slike, glazbe,... Jasno da je to bila gluma, ali nismo o sebi razmišljali kao o glumcima. Meni je to bila neka vrsta redukcionizma... Ja sam prvi put donio odluku da sam glumac nakon filma Pusher u kojeg sam ušao i pomalo nevoljko. Taj susret s Jensom, režiserom, je bio odlučujuć u mom životu.
Film je to u kojem je glumio jednog srpskog kriminalca u Danskoj. - Ja sam u to ušao nevoljko. U to vrijeme bilo je puno izbjeglica iz Jugoslavije u Danskoj i oni su bili na tzv. trpljenom boravištu, dobili su hranu i smještaj ali se nisu smjeli uključiti u društvo. I to je trajalo 2-3 godine i bilo je strašno. I onda je udruga danske izbjeglicama koja je izvan vlade ali ima veliku moć i novca zajedno s izbjeglicama organizirala paralelni poluilegalni sustav obrazovanja. U to sam vrijeme radio s jednom ukrajinskom režiserkom na katedri filma o kazalištu. Tamo sam načuo da traže ljude za film i napravio probno snimanje. I tada me nakon toga režiser počeo provocirati na neku foru stranaca i Danaca koja je meni u tom momentu bila mučna. On je htio reakciju. To je postala čuvena svađa o kojoj svi pričaj
Nema formalno glumačko obrazovanje. Bila su to čudna vremena u Osijeku, a njemu je Akademija bila odbojna. - Ja sam kad glumim Zlatko Burić- Kićo. Ne padam u trans. Ja uvijek komentiram ulogu. Moja priprema za glumu je taj problem kako da konstruiram lik, da ga komentiram, a da to bude toliko malo da izgleda kao da sam lik. Kaže kako se nikad nije trsio postati slavan ali to se naprosto dogodilo. - Dobro je jer te ljudi jako priznaju i otvaraju ti se mogućnosti da dalje radiš. (...) To je jedna strana, a ovo drugo zahtjeva puno snage. Kad izađeš vani pa ljudi žele pričati. To je tako.
Odbijao je kaže uloge koje su mu bile loše i nezanimljive.
- Ne kažem da su sve uloge bile super. To je bila ta teška odluka kad sam odlučio postati glumac. Da bi postao glumac u Danskoj, to je zaštićeno ime, moram imati ili njihovu kazališnu akademiju ili moram dokazati s poreznim papirima da najmanje 3-4 godine živim samo od glume. Ako je tako onda sam morao pristati i da igram filmove koje bi možda izbjegao. Nije to tako komplicirano. Imamo osjećaj da sam lagodno prošao kroz život. Puno su mi prilazili ljudi koji su interesantni, zaključio je Burić-Kićo.