PIŠE NENAD POLIMAC

ZVONIMIR BERKOVIĆ Što je važno rekao u intervjuu koji nismo stigli dovršiti

Ovih će dana biti objavljena monografija “Zvonimir Berković”, za koju sam posebno vezan ne samo kao jedan od urednika (zajedno s Dianom Nenadić koja je zapravo obavila glavni posao) nego i kao autor dva dosta važna priloga. Prvi je biografski intervju koji mi je pred smrt dao naš veliki filmski redatelj i publicist (umro je 9. lipnja 2009.), o nečem takvom dogovarali smo se već dulje vremena, no kad je osjetio da još neće dugo, natjerao me da gotovo svaki dan dolazim do njega, pa čak i kad se nalazio u Kliničkoj bolnici Dubrava, pripovijedao anegdote iz svog životopisa i davao sudove o bliskim prijateljima i suvremenicima, katkad dijametralno suprotne nekadašnjima. Nismo dovršili razgovor, stali smo otprilike na pola njegove karijere, ali i ovo što mi je rekao otkriva jednog novog i prilično nepoznatog Berkovića. Drugi se prilog odnosi na njegove nerealizirane scenarije, među kojima se izdvajaju dva, prvi je “Mali grijesi” iz 1955., po svoj prilici prvi njegov rad, koji je trebao režirati Ante Babaja, ali do realizacije nije došlo jer je tekst ocijenjen kao suviše provokativan, a drugi je “Bela” s početka osamdesetih, partizanska melodrama po kraćem romanu generala Veljka Kovačevića “Humka”. Berković i partizani? Otkrit ćete da o njemu niste jako puno znali.

O njemu je poznato da je studirao violinu na zagrebačkom konzervatoriju, no ne i kako se zagrijao za taj instrument. Bilo je to tridesetih godina u Zaječaru, gdje je njegov otac bio knjigovođa (“Srbija je tada trebala jako puno činovnika izvana, jer nije imala povjerenja u svoje”), a u Katoličkoj Crkvi u koju je redovno išao služio je svećenik Milivoje Abramović. Bio je Srbin, kao izbjeglica s Krfa stigao je u Francusku i tamo se zagrijao za katoličanstvo. Kada se vratio, poslali su ga na službu u Zaječar i nitko mu nije pravio probleme zbog promjene vjere. Osim toga, sjajno je svirao violinu i impresionirao malog Berkovića.

Kad je izbio rat, njegovog su oca pokušali nagovoriti da ostane u službi, no njemu se nije sviđalo što je u tom kraju bilo puno “partizanije”, pa je pobrao obitelj, otišli su najprije u Split, a 1943. završili u Zagrebu.

Berkoviću je tada već bilo 15 godina, a jednom je u šetnji Ilicom otkrio muzičku školu Elly Bašić. Natjerao je majku da ga tu upiše, bio je očaran svojim profesorom Stjepanom Šulekom, no u razgovoru mi je priznao da mu se puno manje sviđalo vježbanje violine od brbljanja o glazbi. Šulek je u njemu našao zahvalnog učenika, upijao je sve njegove teorije, ali to je bilo i sve što je tamo uistinu naučio. U školi je bio i sin Elly Bašić Relja, no i on se pažljivo čuvao da ga ne upregnu u nekakvo naporno “muziciranje”. Bio je dvije godine mlađi od Berkovića, a poslije će im se putovi opet čudesno spojiti kad se bude pripremao “Rondo”.

Nakon mature upisao je konzervatorij, čak se i oženio (prva supruga bila mu je Vjera Vlahinić, u tom je braku rođena Dobrila Berković Magdalenić, poslije poznati glazbeni pedagog, koja je kao klinka igrala u “H-8” djevojčicu koja krvari iz nosa), ali i sam priznaje da je bio prgave naravi; tako je violinista Josipa Klimu gurnuo niz stepenice kad ga je on pozvao na red jer nije uplatio prilog za studentske zajmove. Klima je bio član partije pa je neposlušni student smjesta izbačen sa svih fakulteta, no otkrio je da se na jedan ipak može upisati, i to Teološki. Tamo je proveo vrlo zanimljivu godinu, pažljivo slušao predavanja, ali kad mu je kazna istekla, ipak se prebacio na friško osnovanu zagrebačku kazališnu akademiju. Na konzervatorij je zaboravio, violinu ionako nije vježbao godinu dana, nije mu se dalo, a na akademiju su ga primili otprve jer je u prijemnoj komisiji bio Mladen Bašić, bivši suprug Elly Bašić. Studirao je zapravo opernu režiju, no malo je tamo naučio o operi, više o klasičnom kazalištu.

Zaposlio se kao dramaturg u Zagrebačkom dramskom kazalištu koje je upravo počelo s radom, međutim prije se to svodilo na funkciju propagandista. Pa kad je još prigovorio dr. Branku Gavelli da ne razumije neki njegov tekst, dobio je jezikovu juhu i shvatio da je tu nepoželjan. Bio je već tada dobar s Antom Babajom, on mu je poručio da u Jadran filmu traže dramaturga, odmah se prijavio, iako mu film baš nije bio opsesija. Bio je svjedokom ranih dana kinematografije u kojima su direktori strahovali od “poziva odozgo” i klonili se telefona, no tamo je napisao i “Male grijehe”, komediju o malom čovjeku, izumitelju svakojakih nepotrebnih patenata, koji sanjari o motociklu, ali za njega nema novca, međutim kad otkrije krađu u poduzeću ne prijavi je, jer sam odluči prodati dragocjene elektrode. Trebao je to biti Babajin prvi redateljski projekt, scenarij je već bio prihvaćen, ali je zatim odgođen na neodređeno vrijeme. Berković se u razgovoru sa mnom čudio takvoj odluci, smatrao je da je tekst bio posve prihvatljiv za tadašnje ideološke standarde, no kad sam ga poslije pročitao, posve mi je bila razumljiva odluka uprave Jadran filma. Naime, tekst je bio krcat pošalicama na tadašnje razdoblje socijalizma, zbog čega je uostalom i “Ciguli Miguli” završio u bunkeru, no još je provokativniji bio lik povratnika iz zatvora, ideološkog “neprijatelja”, koji svom sinu pokušava objasniti da sistem u kojem žive nije idealan. Dakako, on se na kraju moralno promijeni, no jugoslavenska kinematografija tog razdoblja nije htjela znati da takvi ljudi uopće postoje.

Jedina profesionalna produkcija na kojoj je Berković u to vrijeme surađivao bila je “Opsada” Branka Marjanovića (1956.), ratna drama sastavljena iz tri priče, od kojih se posljednja odigravala među studentima glazbe: igrali su ih Boris Buzančić, Relja Bašić i mlada početnica Goranka Vrus (kasnije Murtić): Berković je bio koscenarist, skupa sa Slavkom Kolarom i direktorom fotografije Nikolom Tanhoferom. S potonjim se jako zbližio, pa kad se vratio iz vojske, predložio mu je scenarij za “H-8”, koji se 1958. prometnuo u velik uspjeh. Berković nije bio zadovoljan kako je potpisan na špici pa se držao uvrijeđeno kada su u Puli dobili nagradu za scenarij i zarekao da više nikad neće surađivati s Tanhoferom, iako su privatno ostali odlični prijatelji. Poslije sam otkrio da to baš nije točno, jer mi je Diana Nenadić poslala izrezak iz magazina u kojem novinar 1959. izvještava kako je beogradski Avala film angažirao pobjednički tandem iz “H-8” na novom projektu “Golub na grani”, bila je to Berkovićeva prerada “Malih grijeha”, ali su iz nje pobacane sve pikanterije, tako da je radnja ispala prilično dosadna i neuvjerljiva: nikakvo čudo što film nikad nije realiziran.

Berković se napokon 1966. proslavio svojim cjelovečernjim debijem “Rondo” (prije toga je dobio nagradu u Cannesu za svoj odličan kratki film “Moj stan”), međutim malo tko zna kako je trebala izgledati prvotna glumačka podjela. Stevo Žigon i Milena Dravić odmah su predviđeni (istina, redatelj se malo plašio kako će ona izgovarati njegove komplicirane dijaloge jer nije bila profesionalna kazališna glumica), međutim za ulogu dizajnera Feđe, kojem sudac Mladen (Žigon) pokuša preoteti ženu, Berković je isprva htio mladog beogradskog glumca Josifa Tatića (možete ga vidjeti u vrlo popularnom kosovskom akciću “Vuk s Prokletija”, u kojem zbilja izgleda odlično), no naposljetku je shvatio da je neprilično da u izrazito zagrebački film natrpa tri glumca iz jugoslavenske metropole - od kojih se pritom jedan zove Josif.

Ulogu je dobio naposljetku Relja Bašić, kojega je dotad izbjegavao, jer ga je previše dobro poznavao, pa mu se to činilo kao svojevrstan kompromis. Ipak, upravo je on nagrađen Zlatnom arenom u Puli za glavnu mušku ulogu, a Berković za scenarij. Film je sljedeće godine prikazan u Cannesu, u jednom od pratećih programa, međutim svu medijsku pažnju privukli su “Skupljači perja” prikazani i nagrađeni u službenom programu.

Njegov naredni film “Putovanje na mjesto nesreće” nije prošao tako dobro, smatran je podbačajem, a taj sud dijeli i redatelj koji nije imao dovoljno vremena za prekrajanje scenarija. Nije to bilo kao u razdoblju “Ronda” za koji je napisao beskonačno mnogo verzija, sada su postojali čvrsti rokovi kojih se trebalo pridržavati. Uostalom, prva verzija koju je pisao kao televizijski film i nazvao ga “Ženska posla” imala je jako malo veze s ovom kasnijom. Razočaran, prebacio se na novinarstvo i postao član Hrvatskog tjednika u izdanju Matice hrvatske koji je počeo izlaziti u travnju 1971. (u zadnji čas su se sjetili da 10. travnja nije podoban datum za izlazak prvog broja i promijenili datum). Razdoblje u kojem je list uređivao Igor Zidić naziva diletantskim (“htio je urednika za svaku stranicu, nije mu se baš dalo raditi”), a sve je postalo ozbiljnije kada je za novog glavnog urednika određen Vlado Gotovac. On se međutim više bavio svojim kolumnama nego uređivanjem pa je glavnu težinu posla preuzeo Berković kao njegov zamjenik (“možete misliti kako je to bila ozbiljna novina kad sam ja dospio na tu funkciju”). I on i njegov prijatelj Ivo Škrabalo, koji je također bio u uredništvu, slutili su skori kraj nakon proglašenja studentskog štrajka uoči Dana Republike, što se i obistinilo.

Mnogi su završili u zatvoru, ali ne i Berković, zbog čega su ga sumnjičili da je policijski konfident, što mu je posredno rekla i Gotovčeva supruga: “Evo, ovo je Berković, prvi čovjek do Vlade, moj Vlado je u zatvoru, a on nije”. Glasine o tome dugo su se širile - oko toga se pobrinuo i Antun Vrdoljak - ali nikad nisu efikasno demantirane, jer za to nije bilo načina.

Berković se zaposlio na zagrebačkoj akademiji na odjelu za dramaturgiju i tako preživio “olovna vremena”. Pisao je razne scenarije, neke bi započinjao ali ne i dovršavao, no sinopsis za film “Bela” tako je dorađen da se po njemu odmah mogao snimiti film. Partizanska tematika nije baš Berkovićev teren, no kad shvatite da je junakinja prelijepa mlada žena koja u malom mjestu pod talijanskom okupaciju dojavljuje vitalne informacije partizanima, sve se čini logičnijim jer su ženski likovi uvijek u središtu njegovih filmova. Bela je posebno zanimljiva junakinja, jer kad situacija izmakne kontroli, ona čak postaje kurtizana talijanskih časnika, jer nema druge kako bi doznavala što se događa, da bi je naposljetku partizani pogubili kao izdajnicu. Zašto je Berković odustao od te prilično zanimljive priče? Bilo je to već 1981., u razdoblju nakon Titove smrti, Veljko Kovačević proslavio se scenarijem za popularnu partizansku seriju “Kapelski kresovi” i to možda nije bio tip pisca s kojim je logično povezati autora “Ronda”. Ipak, s dobrom glumačkom podjelom mogao je to ispasti jedan od boljih filmova tog razdoblja.

Poznato je koliko se Berković namučio dok je našao glavnu glumicu za svoj naredni film “Ljubavna pisma s predumišljajem”, počeo ga je pripremati 1984., splitski Marjan film bio je zainteresiran za produkciju, kao i Croatia film u kojem je Škrabalo radio kao savjetnik za repertoar. Jednom je navratio kod njega u ured i na naslovnici filmskog magazina Sovjetski ekran ugledao prekrasnu plavooku i plavokosu Ruskinju Irinu Alfjorovu, koja mu se učinila idealnom za ulogu magistre Melite. Otišli su sa scenarijem do nje u Moskvu, ona je pristala i činilo se da su svi problemi tog filma riješeni. Baš i ne. Kad je Berković za glavnog glumca, profesora glazbe koji se na bolničkom krevetu zaljubljuje u suprugu svoga susjeda i počinje joj pisati anonimna pisma, predložio Božidara Alića, direktor fotografije Goran Trbuljak upozorio ga je da je on prilično težak za suradnju, jer je neposredno prije snimio s njim “Treći ključ” Zorana Tadića. Uskočio je pomoćnik režije Drago Bahun i sugerirao mladog Zlatka Viteza, koji se proslavio u komediji Petra Krelje “Vlakom prema jugu” i time je problem naizgled bio riješen. Berković to sebi međutim nikad nije oprostio. U Vitezu je naime bilo nešto “drveno”, nije bio u stanju posredovati komplicirane emocije, što Aliću ne bi bio nikakav problem. Ovako su “Ljubavna pisma s predumišljajem” ispala dobar film, ali mogla su biti i puno bolji.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. siječanj 2023 15:04