Nikola Bašić je toliko skroman da misli kako je on naprosto jedan Dalmatinac koji se samozatajno bavi svojim poslom, arhitekturom. Ne shvaća da je zapravo reinkarnacija Jurja Dalmatinca, stvoritelja svjetova, demiurg naše male zasebnosti. On je filozof i neimar čije djelo kreira ambijent snagom prirodne sile ili povijesti. Tri je dalmatinska grada - Zadar, Šibenik i Split - već izmijenio iz temelja, promijenivši im sudbinu, jer je zacrtao i projektirao nove urbanističke forme, koje će ih dugoročno preobraziti. Kako je moguće da to još nitko nije shvatio? Može se objasniti ovakvom metaforom - prvo izbije izvor i nastane potočić, koji se slije u neku rijeku što nabuja pa se pretvori u široku maticu i onda sve preplavi, ali kada se tu “kvantitet” zapravo pretočio u neodoljivi “kvalitet”, ostaje nejasno i svakako je predmet za knjige o Nikoli Bašiću koje još nisu napisane, za simpozije o njemu koje tek treba održati, za nagrade i medalje za građansku vrlinu i misaonu dubinu koje tek treba osmisliti, dok novinaru ostaje tek egzegeza koju mu nalaže vlastita disciplina - da ispriča storiju o čovjeku i njegovo epohalno djelo istodobno izdigne i spusti na razinu masovnih komunikacija.
Split
Splitorina je projekt gradnje kruzerske luke i nautičkoga grada u Lori, koji je Bašić izradio u kolaboraciji s autorom splitske Zapadne luke, Nenadom Mikulandrom
Bašićevi su Kornatari - taj arhitekt-filozof i akademik ne bi bio takav fundamentalist da polovicu godine ne provede na vlastitom kornatskom otoku, jednom od dva koja posjeduje, na kojemu se nalazi samo njegova kuća, nekoliko smokava i 60 maslina. Tu borave on i njegova žena, Sarajka koju je našao u predživotu jedne uobičajene jugoslavenske karijere mladog arhitekta iz doba “obnove i izgradnje”.
Odlazak u sarajevo
S ocem bi na murterinskoj gajeti uplovio u zadarsku Fošu, lučicu među srednjevjekovnim zidinama, toliko drevnu da je bez ikakve dodatne intervencije glumila maorsku utvrdu u davnom koprodukcijskom filmu “Dugi brodovi”. Na brodu su kuhali u tećama i “bronzinima” jer su odlasci na nekoliko milja udaljeno kopno tada bili višednevna putovanja. Kad bi iz rodnog Murtera stizali u Zadar, pred očima malog Nikole otvarala se vista gordog bizantskog i venecijanskog grada, kojega su opsjedali križari, a gradili najveći renesansni arhitekti. Kad je grad preuzela Austrija, srušen je obalni bedem pa ispunjen neoklasicističkim zdanjima što s pozlatom historije danas izgledaju kao fatamorgana - bečki bulevarski prospket na Jadranu. U Drugom svjetskom ratu Zadar je silno postradao u savezničkom bombardiranju. Nalazio se točno na ruti američke 15. zračne flote koja je s aerodroma u južnoj Italiji bombardirala Beč, Šlesku i rumunjski Ploešti, dok bi na povratku izručili preostale bombe na taj jedini talijanski suvereni teritorij na istočnoj obali Jadranskog mora. Napola razoren, te napušten od Talijana koji su sačinjavali pretežnu većinu domicilnog stanovništva, počeo se obnavljati početkom šezdesetih kao najreprezentativniji primjer hrvatskog modernizma “internacionalnog stila”.
Zadar
Od poluotoka Bašić će napraviti opet ono što je i bio - otok. Planom koji je već prihvaćen nanovo se iskopavaju kanali
Najcjenjeniji naši arhitekti tu su sagradili zgrade i cijele ulice koje su grad redefinirale suvremenom gradnjom koja nije unakazila, nego oplemenila prostor modernom ljepotom. Mali Murteranin Bašić tu se upisao u gimnaziju i, nesvjesno, upio sve te impresije, koje će ga formirati u ono što je naposljetku postao… No, put je još bio dug. Kad se odlučio upisati na arhitekturu, nije to uspio u Zagrebu, jer je pohađao “društveni smjer” i obrazovao se nadasve u kulturološkim predmetima, a u Zagrebu se zahtijevalo više znanja iz egzaktnih, pa je otišao u Sarajevo i studirao kod profesora Vladimira Zarahovića, jednog od osnivača zagrebačkog umjetničkog pokreta EXAT 51. Zatim se zaposlio u sarajevskom projektantskom uredu, oženio se i tu proveo devet plodnih godina.
Zašto se početkom 80-ih vratio u Zadar? U Zadru je tada radila najuspješnija jugoslavenska firma SAS, tvornica specijalnih alatnih strojeva koji su se izvozili u SSSR, uz golemi devizni priljev kojim je diktatorski upravljao direktor Stanislav Antić, svjestan da “klirinške dinare”, koji se tope u inflaciji, treba hitno pretvarati u neku održivu vrijednost, pa je započeo masivnu stambenu izgradnju i iz Sarajeva doveo Bašića i cijeli njegov tim. Bašić nije htio u žicu tvorničkog kruga, pa je Antić, “za jedan sat”, kupio lokal u zgradi u Ulici Miroslava Krleže, ispod stana u kojom akademik i danas stanuje. Pretvoren je u projektantski biro, koji i danas radi kao njegov privatni studio u sasvim nepretencioznim prostorima, jer je nepretencioznost, običnost, pomirenost i stapanje s ambijentom, temeljno svojstvo ovog velikog čovjeka - sva njegova imaginacija nalazi se u intelektualnom virtualitetu. Što bi danas rekli - u cloudu. Takav je i njegov temeljni pristrup arhitekturi - on teži, kako i proklamira, “da se vratimo istini u arhitekturi”.
Nautički grad
Za SAS je Bašić projektirao i započeo marinu “Dalmacija” u Sukošanu, danas najveću na istočnom Jadranu. Njegova osnovna ideja, koja nije realizirana, bila je da se stvori “nautički grad”. U uvali već načetoj gradnjom, nasipanjem terena, stvorena je nova obala i izgrađena baza za jahting koja, objašnjava Bašić, čuva i spašava 20 otočnih uvala u kojima bi inače nastale divlje lučice s improviziranim vezovima - to je osnova njegova promišljanja, intencija da se priroda odvoji od prometa, tako što se promišlja i planira te stvara civilizirana struktura, umjesto da nas proguta barbarska stihija.
Prema izvornoj, divljoj gradnji ima, međutim, Bašić dvojni odnos - smatra je iskonskim svojstvom ljudi koji su nastanili antički obalni prostor i svojim skromnim graditeljstvom tisuća suhozidova, ograđenih vrtača i kažuna, obraslih u makiju - ogoli ih tek povremeno požar - teraformirali krš i pretvorili ga u humanizirani pejsaž. Bašić ima sentimentalni odnos prema toj primarnoj energiji “našeg čovjeka”, koji je i od Dioklecijanove vile u Splitu stvorio ono osmo svjetsko čudo skvoterskog mravinjaka, s kojim se ta povijest očuvala na životu u jednoj polimorfnoj manifestaciji kojoj se, ploveći na kruzerima od sto tisuća tona istisnine, dolaze diviti milijuni posjetilaca… Što bi o svemu tome mislio Dioklecijan, pita se autoironično Bašić? Prosti vojnik i vojnički impertor vilu ordinirao je kao rimski tabor, u koji se zatim uselila ilirsko-slavenska pošast. Svog se provincijalnog siromaštva, dovitljivosti i energije koja nas je održala ne treba stidjeti - ako tu izvornost sad podražavamo služeći se modernim inženjerskim sredstvima suvremene arhitekture, dokazat ćemo svoju posebnost i postati kulturna egzotika koja se cijeni više od prostog luksuza. Generički luksuz je za skorosteke, najskuplji je luksuz - kulturna egzistencija.
No, da se sukošanska marina “Dalmacija” pretvori u manji nautički grad, bila je osim Bašićeve vizije potrebna moć čudovišne turske Dogus Group (čita se Douš). To je obiteljska megakorporacija - ujedinjena fronta od 250 kompanija s 50-ak tisuća zaposlenika i nepoznatim prometom (privatne firme ne objavljuju bilancu). Za ovu priču bitna je samo njihova D-Marin divizija, koja operira dvanaestak megamarina na Egejskom i Jadranskom moru, od toga tri u Turskoj, a tri u Hrvatskoj. U Sukošanu je Bašić s njima nastavio svoj ranije započet posao, a kod gradnje poslovnog, uredskog objekta i recepcije neviđeno im se posrećilo, jer ih je akademik prevario i umjesto funkcionalnog bezveznog zdanja napravio takav biser arhitekture da su se malo morala raskraviti i srca bešćutnih poslovnih ljudi, koji inače drže da je najsigurnije igrati na generički luksuz. Bašić je objektu dodao stupove nalik krilima koja stvaraju hladovit portik, a sve je izgradio od grezog, no bijelog betona, koji ima hrapavu teksturu travertina, te sve uokvirio ogledalom plitkog bazena ispunjenog oblucima…
Zadar
Arhitekt-filozof
Poslije tog trijumfa, doušovci nisu imali kamo nego da za gradnju svoje D-marine i hotela u uvali Mandalina u Šibeniku angažiraju opet Bašića koji je, uostalom, gradnju na tom promontoriju crtao i zagovarao još u socijalizmu. Hotel u Mandalini i fenomenalna marina iza njega, gdje je arhitekt-filozof podražavao kažune, proste betonjare, ali u armanijevskom bijelom, promijenili su zauvijek Šibenik, grad u koji je on kao dječak stizao gajetom, kroz kanal gdje bi ga još na moru dočekali zvukovi i mirisi grada. Što mirisi - vonj balege konja koji su po tucaničkoj kaldrmi vukli taljige pa je odzvanjalo među renesansnim zidovima… S tim se miješao miris ispečenog kruha, čula su se zvona, sve kao u pjesmi koju pjeva Vice Vukov.
Hotel je čudesno djelo arhitekture jer je ostvario nepojmljiv spoj - krovna šetnica s nasađenim drvećem javni je park iz kojega se najbolje vidi Šibenik! To je, dakle, sretan spoj privatnog i javnog, rješenje aporije koja progoni urbaniste i municipalne lidere posvuda u svijetu, a ovo se čini dosad apsoulutno najuspjelijim rješenjem uz ono što ga je u New Yorku kreirala Bloombergova komesarka za gradski razvoj Amanda Burden kad je sagradila novi park na nadvožnjacima manhatanske željezničke pruge.
Poslije tog uspjeha, šibenski su gradski oci dopustili Bašiću da domisli ono što je isprva užasnulo zaštitare gradskog okoliša: da na tvrđavu Sv. Mihovil isplanira eskalator! Zvuči blasfemično, ali možda bolje od ičega objašnjava genij Nikole Dalmatinca… Do tvrđave vodi dvostruki fortifikacijski zid, nekoliko metara širok kanal, kojemu nitko nije mogao objasniti namjenu. Onda je u Italiji na jednoj utvrdi pronađeno nešto slično, pa su shvatili da je to bio nedovršen štićeni kanal za dopremu provijanta s obale u tvrđavu koja se diže iznad grada. U Šibeniku, polazna je točka obalski bastion - barbakana - pred ulazom u katedralu Jurja Dalmatinca, jedinstvenu u svijetu građevinu načinjenu slaganjem tesanih kamenih blokova, umjesto uobičajenih zidanih konstrukcija. Tu je Bašić zamislio eskalator, koji će dalje ići tunelom do same utvrde, odakle se zatim žičarom može na drugu, još višu forticu, tvrđavu Barone, a zatim, opet uspinjačom, u naselje Šubićevac na drugoj strani tog šibenskog Sljemena.
Šibenik
Eskalator će dalje ići tunelom do utvrde, odakle se zatim žičarom može na drugu, još višu forticu, tvrđavu Barone, a zatim, opet uspinjačom, u naselje Šubićevac
Šibenik je utvrđeni renesansni grad - jedini hrvatski na Jadranu, svi drugi su latinski koje smo posvojili. Njegovu okosnicu sačinjavaju četiri tvrđave. Na tijesnom ulazu u lučki bazen boćate vode u koji utječe Krka nalazi se triangularna tvrđava Sv. Nikola s oblim bastionima na vrhovima. Uređuje se, posjećivat će je sve brojniji kruzerski turisti, tu će se održavati koncerti...
Povuče li se crta od Sv. Nikole do Šibenske katedrale, izbija se na os onog kanala koji se uspinje na Sv. Mihovila i dalje, u istom smjeru, na još višu, jaču tvrđavu Barone… Zamisao koju je Bašić uspješno predstavio gradskim ocima bila je da se na kanalu, kod tvrđave sv. Nikola, u uvali Minerska (stari vojni objekt) uredi terminal za vaporete koji će prevoziti posjetioce u otočna i kupališna mjesta na morskoj obali, a izletnike pred samu Katedralu, odakle će eskalatorom moći na Sv. Mihovila, a žičarom na Barone, a zatim, opet žičarom, na drugu strana brijega, gdje će ih već čekati autobus koji ih je ostavio u Minerskoj. Cijeli grad mogu obići za manje od sata! Pritom se promet miče iz zagušenih ulica centra, a eskalator osim ove turističke funkcije, koja opravdava financiranje, ima podjednako važnu komunalnu - strme kalete Gornjeg Varoša nemilosrdne su prema sve starijim stanovnicima, koji će morati napustiti svoje kuće, pa će to dovesti do stvaranja sluma ili vječito pustog rezidencijalnog kvarta u najpoželjnijim urbanim prostorima. Upravo balansiranje javnog i privatnog interesa, koji se dopunjuju umjesto da se isključuju, te racionalna segmentacija prometnih funkcija, koja za gradski zaplet i kaos nudi elegantni rasplet, moralistički je način razmišljanja koji krasi Bašićevu invenciju.
Trijumf u Zadru
U Šibeniku bilo je teško odoljeti njegovim idejama, nakon nesumnjivog trijumfa koji je ostvario u Zadru. A što je ondje napravio? Napravio je najvažniji lendmark hrvatske arhitekture i simbol Dalmacije, koji su ljudi upravo tako i shvatili - njegove Morske orgulje isto su što i Eiffelov toranj za Pariz i Francusku. To je “obala koja pjeva”, promenada s ugrađenim rezonantnim kutijama koje se glasaju muzikom morskih valova, još obilježena jednim svjetlosnim rebusom. “Pozdrav suncu” noću svijetli u bojama kao neka paganska zodijakalna zagonetka, koja se može naći i u tlocrtima rankoršćanskih crkava te u planimetriji neolitskih svetišta. Do zamisli o ovoj gradnji Bašić je došao kroz striktno filozofsko promišljanje funkcije ominoznog mjesta na samom vrhu zadarskog poluotoka. Kakva je gradnja dolična da odatle uputi poruke urbi et orbi? Zaključio je: “Nijedna građevina ne može tu biti važnija od njenog izostanka”, jer svaka bi građevina neizbježno dovela do komercijalizacije i profanacije javnog prostora, što je, na tom mjestu, od primarnog interesa. I zato je bombama ispražnjen građevinski plac pretvorio u romantični obalni amfiteatar - La Riva dei Schiavoni, koja zrači hrvatskom, slavenskom kulturom.
Da je Bašić puki mistik, ne bismo ga mogli toliko poštovati - no on je pragmatični, surovi filozof bodulskog egzistencijalizma i njegov usporedni pothvat u luci Gaženica najveći je industrijski pothvat u Dalmaciji. Samo četiri kilometra od zračne luke konstruirao je lučki terminal i kruzersku luku, gdje se, pet minuta od centra grada, u koji je lako organizirati transfer, obavlja ukrcaj tereta na brodove, automobila u feribote i turističkih masa (“selfloading cargo”) na all-inclusive ploveće hotele koji krstare Mediteranom. Napravio je veličanstven projekt s parkingom u iskopu temelja, dva kata separiranih perona za putnike koji se ukrcavaju na lokalne i na velike brodove preko mostova kakvi postoje na aerodromima, dok je na četvrti kat postavio solarnu elektranu koja hrani strujom cijeli objekt. U takvu ljepotu morao se zaljubiti krupni kapital koji ga je blagoslovio njemačkim kreditom s kamatom od 1 posto. Započeta 2010., Gaženica je trebala biti završena i puštena u promet 2014. No, dogodila se socijalistička kontrarevolucija. Na izborima je pobijedio Zoran Milanović i za ministra prometa i veza, umjesto Zadranina Kalmete, postavio Hajdaša-Dončića, koji je habilitirao radnjom o turističkom potencijalu zagorskih vinskih puteva. Budući da je Kalmetin HDZ kao i uvijek premoćno osvojio Zadarsku županiju, uslijedila je politička vendeta. Gradnja Gaženice obustavljena je kao “megalomanska”. Projekt je predan na recenziju francuskoj tvrtki koja ga je trebala oboriti. Avaj, oni su potvrdili da je zamisao genijalna, s tim da bi se parkiralište moglo još i povećati. No, Ministarstvo pothvat obustavlja, razvrgava ugovore i naručuje novi projekt, koji je u svemu ponovio šemu starog, osim što je parkiralište izmješteno na još nepoznatu lokaciju, što silno poskupljuje stvar i unosi kaotični element - sad će putnici morati vući prtljagu bog zna odakle… Temelji koji se ionako kopaju moraju se - zasuti skupim, dovezenim materijalom. Novi kredit dignut je pod neizmjerno lošijim uvjetima. Gradnja je tek počela i bit će završena u najboljem slučaju tek 2018., što znači da će četiri godine potpuno izgrađena cestovna infrastruktura i prateći lučki objekti stajati sasvim beskorisni… Kolika je to šteta? Nesumjivo - stotine milijuna eura. U Kini, postojbini najtvrdokornijeg komunizma pomiješanog s najtvrdokornijim kapitalizmom, socijaliste koji su za ovo odgovorni javno bi strijeljali na stadionu.
Novi kanali
Duboko ožalošćen, ali nezaustavljiv - ovakve slučajeve opisao je kao usud, križ svakog arhitekata čiji se projekti nerijetko podvrgavaju sličnoj “sodomiji” - naš akademik, Nikola Dalmatinac, kreće u novi graditeljski pothvat koji će posve preobraziti Zadar. Od poluotoka napravit će opet ono što je i bio - otok. Cijelu osnovicu poluotoka nekoć je sačinjavala velika, četvrtasta tvrđava s oštrobridim kutnim redutama, okružena dubokim jarcima s vodom, od kojih je danas ostala samo - Foša. Po ostalim utorima idu ceste. U tvrđavi je iza očuvanih bedema zapušten austrijski parkić i jedna veća zgrada. Planom koji je već prihvaćen nanovo se iskopavaju kanali, ostaje samo obalna prometnica, a automobilski promet se podvrgava režimu kao na zagrebačkom Gornjem gradu. Prolaze samo stanari, koje treba potaknuti da ostanu u jezgri, kako bi se sačuvala živa lokalna zajednica, prolazi dostava, a ostali se voze autobusom-elektrobilom.
Pravilo Orgulja
No, najvažniji je dio - prostor ispred tvrđave. Tu je nekoć bio brisani prostor, “planšeta”, po kojem je napadače mogla nesmetano tući tvrđavna artiljerija. Tu se sad nalaze parkirališta i neke neuvjetne divlje gradnje, barake i slične urbanističke doskočice lokalnih mahera. Srušit će se i izgraditi - što? Ono što je, po Pravilu Orgulja, najvažnije - prazan prostor, trg s kojeg se svi mogu diviti obalnom bastionu na koji vode providni stakleni tuneli za pješake… Na tom trgu sagradit će se - kazalište, univerzalna plesno-scenska dvorana, zadarski turistički prijemni centar i jedan luksuzni hotel koji gleda na more. Isprva, gradski oci su bili užasnuti. Zašto nema kafana i stanova, tko će platiti te nekomercijalne sadržaje? Tek je posjet jedne izraelske delegacije prosvijetlio viđene zadarske kasablije - kad su se Židovi stali diviti sjajno izbalansiranom kulturnom sadržaju s turističkim funkcijama objasnivši da je to danas jedini ekonomski opravdan pristup, koji omogućava pristup investicijskim fondovima. Stanova ima napretek, a kafane koje nisu oplemenjene nekom višom idejom ne vrijede najma koji pokriva hipotekarni kredit. Oni koji su se Bašiću isprva najviše protivili došli su mu se sad ispričati i pokloniti. Tako je Zadar napokon dobio kazalište.
Šibenik i Zadar su dva komplementarna grada udaljena 50-ak kilometara savršenom autocestom. Skupa raspolažu aerodromom, najmodernijom jadranskom lukom, nevjerojatnim prirodnim i kulturnim znamenitostima, a ako se u tu jednadžbu uvrsti i Split - dobiva se niska potentnih, dinamičnih urbanih jezgara kojima još nedostaje neki skupni naziv pa da se pojme kao jedinstvena cjelina. Možda bi se moglo upotrebiti zaboravljeno ime, koje je ispalo iz upotrebe, iako ga je koristio još Julije Cezar koji je u toj pokrajini godinu dana bio prokonzul. Naime, taj bi se dio južne Hrvatske mogao nazvati - Dalmacija.
Split
Gradovi koji je sačinjavaju imaju zajedničku sudbinu. Transformira ih graditeljski genij Nikole Bašića. Već je preobrazio Zadar i Šibenik, a lansirao je i koncepciju što će, prije ili poslije, profunkcionirati u Splitu, jer je i ta zamisao opravdana i neizbježna. Splitorina je projekt izgradnje kruzerske luke i nautičkog grada u Lori, izrađen u kolaboraciji s obljubljenim autorom splitske Zapadne luke, Nenadom Mikulandrom.
Još jedan splitski arhitekt, Ante Kuzmanić, prije deset godina je projektirao most, mali Golden Gate, koji bi premostio kaštelanski zaljev, razriješio prometni zaplet gradskog prilaza i probudio uspavani splitski municipij. S odvojka Dugobabe, tunelom kroz Kozjak i zatim mostom dugim jedan kilometar izašlo bi se iz Kaštel Lukšića na operativnu obalu svjetioničarskog poduzeća Plovput i na Loru ili, postojećom širokom prometnicom, izbilo u tunel napuštene stare željezničke stanice koja ispod Pazara vodi na sadašnju trajektnu luku.
Kao i u Zadru, treba je izbaciti iz gradske historijske luke, u koju trebaju uplovljavati samo putnički i vicinalni brodovi… To je logična separacija prometa koju bi urbanisti lako domislili, a Julije Cezar i Dioklecijan odmah naredili i proveli, dok se od Keruma i Baladasara ne može puno očekivati.
Zadar je iznimka, Šibenik je tek ustao na noge, a Split je još u Zoni sumraka. Imao je Keruma, dok je Zagreb imao Bandića, što znači da je, logično, gradonačelnik Zadra trebao postati Reno Sinovčić... Ili je barem dosad tako bilo. Splitska movida privatnog turističkog biznisa na kraju će možda dovesti do neke produktivne političke ideje. Dalmacija? Liberalni kapitalizam? Javno i privatno? Razvoj i tradicija? Zašto ne? Zovite Bašića!