IZBOR A. DRAGAŠA

15 domaćih najalbuma u 2020. godini: Među njima je i jedan od najljepših live uradaka u našoj povijesti

Zamjetan je pad broja "jakih" novih albuma kojima bi renomiraniji domaći glazbenici ostali prisutni u javnosti
Saša Antić, u spotu Kornjača
 Promo

Bilo bi ružno ne suosjećati s teškoćama domaćih glazbenika i nemogućnosti da nastupaju uživo jer to im je već niz godina osnova preživljavanja, a što su pokušali kompenzirati objavljivanjem pokoje nove pjesme, "live stream" nastupima iz svojih soba i "samizdat" albumima, prilično zagubljenima u bespućima interneta.

Zamjetan je i pad broja "jakih" novih albuma kojima bi renomiraniji domaći glazbenici ostali prisutni u javnosti, kad već ne mogu s koncertima. Opravdanje te činjenice, premda zbog napretka tehnologije troškovi snimanja već neko vrijeme nisu visoki kao nekoć, vjerojatno leži u tome da je prihod od streaminga u Hrvatskoj i dalje nebitan u odnosu na ostale prihode domaćih glazbenika, a na što se opravdano žale i njihove inozemne kolege.

Dugoročno gledano, "zarada na kapaljku" od streaminga, uz fokusiranje mlađih slušatelja samo na pojedine pjesme, prijeti albumu kao integralnom umjetničkom djelu/formatu popularne glazbe. Paradoksalno, u godini u kojoj je koncertna aktivnost smanjena za cca 90%, dobili smo jedan od najljepših live albuma u povijesti hrvatske pop i rock glazbe, "Live At HGZ" J.R. Augusta.


Najbolji domaći albumi u izboru Aleksandra Dragaša:

1. Alejuandro Buendija - Škrinja

U proteklih četvrt stoljeća Saša Antić se kroz TBF profilirao u jednog od najozbiljnijih i najinteligentnijih komentatora splitske i hrvatske zbilje u čijim se stihovima reflektirao niz pogubnih mijena kroz koje smo kao pojedinci i društvo prolazili, a svako toliko i predviđao daljnji tijek događaja ili bez pardona potvrđivao što je nekoć doista bilo bolje, ma koliko to nekima bilo teško priznati. Saša je u tim svojim promišljanjima ponekad bio ispunjen nadom u bolje sutra, a ponekad uvjeren u "smak svita": kao kroničar najvećeg hrvatskog mediteranskog grada iz kojeg istovremeno dolazi i ono najbolje i ono najgore, zbog čega Split istovremeno i obožava i prezire; kao komentator koji ponekad ostaje politički neutralan, a ponekad otvoreno zauzima ljevičarsku poziciju; kao pjesnik koji se ne libi reći popu pop, a bobu bob.

Na tim postulatima, pod alter-egom Alejuandro Buendija, sazdao je i treći solo album, "Škrinju", u kojoj pandemija korone, ali i ne samo ona jer su pjesme nastajale u proteklih pet godina, postaje okidač ove ili one socijalne eksplozije, bolest koja ogoljuje našu moralnu i ekonomsku bijedu, skida maske i dokida iluzije o nama samima, uspostavlja dijagnoze jednog terminalno bolesnog društva. Još je jednu sjajnu osobinu zadržao Saša Antić, a to je da i najcrnje i najgore pojave - bez obzira na to koliko Alejuandro Buendija bio pesimist ili optimist - komentira i nudi s dozom (crnog) humora. Sjajno je i što uz podršku suradnika majstorski surfa na valovima raznih glazbenih stilova u rasponu od tvrđeg rapa preko popa, šan(k)sone i kantautorskog rocka do skladbi koje bi mogle pobijediti na Splitskom festivalu kad bi ta parada kiča i neukusa na Prokurativama imala smisao postojanja kakvog je imala u zlatnim danima Tome Bebića.

2. Rundek & Ekipa - Brisani prostor

Logično razlomljen na dva EP-a, "Brisani prostor" Rundeka i Ekipe donosi istraživanje i avanturu. U ritmovima i fragmentima melodija prvog EP-a čuju se i odjeci tradicionalne japanske, arapske, afro-peruanske i kubanske glazbe provučeni kroz filtere suvremenosti, londonskog post-punka i njujorškog no wavea ranih 80-ih, funka i duba. Drugi EP donosi osvrt na Šarla akrobatu i rani Haustor, a kroz kontrapunkt ritam-sekcije, gitara i puhača i doticaj s bendovima Morphine, Tuxedo Moon, Lounge Lizards, Pere Ubu, Wire i svom silom frikova iz underground rocka 70-ih i 80-ih. Poetičnije, "Brisanim prostorom" Rundek nam poručuje da smo svi skupa - lokalno i globalno, politički i ekonomski, socijalno i zdravstveno - nezaštićeni na prostoru kojim kovitlaju sile zbrke i meteža, nereda i kaosa.

3. Ogenj - Si kak jen

Ogenj i dalje zvuči poput podravske inačice The Poguesa, The Gaslight Anthema i Flogging Molly, odnosno koprivničkog hibrida Hladnog piva, Zadruge i Gustafa. Ne manje važno, eksplozivni frontmen Tomek je nalik Joeu Strummeru s jedne i Ianu Andersonu s druge strane glazbenog spektra uz kojeg je Ogenj izrastao u energičan sastav koji početni folk-punk širi i prema stadionskom rocku. Za one koji pri slušanju stihova imaju problema s razumijevanjem, valja naglasiti da je T. M. Kovačić pjesnik koji lako niže upečatljive slike, nosi srce na reveru, ne skriva šljakerski idealizam pa i gorljivu vjeru. Lako pomiruje svjetovno i duhovno, osobno i opće, ekstatično i elegično, baš kao što njegov bend lako uvezuje punk i rock s folkom i etnom te široke i jake melodije, moćne i pamtljive refrene, suludo brzi ritam i tamburicu.

4. Ivan Grobenski - Siromahi i lazari

Ideja Ivana Grobenskog, lidera koprivničkog glazbenog kolektiva Moskau, jest da na albumu "Siromahi i lazari" vlastite nove pjesme predstavi kao stare tradicionalne napjeve iz Podravine, a otuda i dijalekt. Za takve skladbe doista bi se trebali zaputiti u daleku prošlost podravske i međimurske glazbe, odnosno onu baštinu koju marno i smjerno od zaborava već nekoliko dekada spašava Dunja Knebl. Grobenski neku sličnu misiju poduzima na obrnuti način. Teme poput nasilnih smrti, ljubavnih slomova, siromaštva, bijede i nesretnih usuda, jednako su dojmljive kao u pučkim pjesmama, no Grobenski zapravo stvara u formi posve novih folk pjesama čiju podravsku glazbenu srž dovodi i u vezu s gotičkom americanom te blues i jazz apstrakcijama. Jedan od najzačudnijih albuma u hrvatskoj glazbi posljednjih tridesetak godina.

5. Je Veux - I Glow

I prije je bilo jasno da je Željka Veverec (ManGroove) elegantna i profinjena pjevačica, ali sada obara s nogu i sposobnošću zavlačenja pod kožu slušatelja, a ne samo izvanserijskom tehnikom pjevanja gorko-slatkih pjesama koje i autorski potpisuje,. Fascinantno je s koliko lakoće i vještine pjeva pop s daškom soula, electra, jazza i duba. Tracey Thorn, Roisin Murphy, Alison Goldfrapp, Robyn i Sophie Ellis-Bextor pale su mi na pamet ne toliko zbog glasovnih sličnosti koliko zbog toga što Željka barem jednako skladno pa i uvjerljivije klizi inteligentnom i ukusnom (plesnom) pop-glazbom. U njenom glasu prisutna je i glatka kremoznost Sade Adu pa me živo zanima što bi se dogodilo da je "I Glow" Je Veux objavila kao britanska ili švedska pjevačica. "I Glow" je pouzdano najljepši domaći album odvratne 2020.

I još 10 albuma koje vrijedi spomenuti:

6. Boris Štok - Uvijek dio mene

7. Kandžija - Plafon

8. ABOP - Delta

9. Plazmatick - Hrđava vremena

10. nemanja - Cosmic Disco

11. Matija Dedić - Tajna vještina

12. Dunja Knebl & Kololira - Tamo gori

13. Moskau - Love Supreme

14. Valentino Bošković - Velika praska

15. Mark Mrakovčić - Breeding Black Sheep

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
26. prosinac 2020 18:56