Unatoč bandcampu i streamingu, informacije između Hrvatske i susjedstva ne kolaju ni lako ni brzo jer je i manje diskografa koji bi se sustavno bavili “prekograničnim” aktivnostima u promociji i izdavanju novih albuma. Sve je teže naći adekvatan prostor u medijima za izvođače iz susjedstva, osim na pokojem webzineu, premda je zbog ekonomskog opstanka hrvatskim izvođačima važno svirati po susjedstvu, kao što nikoga ne bi trebalo smetati što su se u Hrvatskoj etablirali Dubioza kolektiv, Repetitor, S.A.R.S. i nekolicina drugih, poniklih u posljednjih desetak godina.
Ipak, čini se da su 25 godina nakon raspada Jugoslavije posrijedi sve odjeljenije glazbene scene sa zasebnom dinamikom, logikom i hijerarhijom izvođača. Sve je i manje izvođača koji su publiku stekli prije 90-ih pa takvu prisutnost održali po državama sljednicama propale Jugoslavije. Možda se i danas može govoriti o zajedničkom ili kulturološkom prostoru nalik spojenim posudama, no zbog nedostatnog uvida te osobnih nedoumica o tom pitanju, evo pet ovogodišnjih albuma iz susjedstva, od desetak koji su mi “zapeli za uho”. Izdvojeni su u zasebnu “kategoriju” i zbog dobrodošle “gužve na terenu” u Hrvatskoj pa se “nacionalna klasa” ne mora krpati “regionalnom konkurencijom”.
Damir Avdić: Amerika
Za ovo doba, ali i za neku buduću antologiju Damir Avdić je glasom, stihovima i gitarom postao važan i upečatljiv koliko i “benchmark” Štulić u svoje vrijeme. Osobno bih rekao i jači, a teško mu je danas naći premca i diljem globusa. Ponovo je ubo veliku i važnu temu, ovaj put Ameriku i njezin san od kojeg ni tamo ni vamo nije ostalo mnogo. No kao i na drugim njegovim albumima, ma što bilo u fokusu - Balkan, EU, Amerika, kapitalizam, socijalizam, fašizam, nacizam ili nešto deseto - osnovna Avdićeva potka je razotkrivanje straha od drugih i drugačijih zbog kojeg premnogi osjećaju mržnju, skriveni iza kompjutorskih ekrana, lažnih nickova, svoje nacije i svoga Boga, premda ih najviše maltretira lokalna i državna vlast. Drugi, pak, i dalje misle da su sretni dok trpaju bespotrebne stvari u kolica po mallovima. Treći misle da su ljevica, a za radništvo i urušenu srednju klasu mare koliko i krupni kapitalisti. Negdje između rozea šopinga i crnila fašizma, američkog sna i straha od Boga, privida demokracije i čeličnog stiska kapitalizma dizajniranog za ultrabogate, živi svoj život i Amerika, ali i svi mi skupa s njom, poput nekih trolova koji nemaju kuraže ustati i srušiti sistem koji nas je u takve gnome i pretvorio. Avdić barem o tome ima hrabrosti pisati, pjevati i svirati, a ne samo biti nostalgičan za “dobrim starim vremenima,” ako su ikad takva bila.
Nikola Vranjković: Veronautika
Album kantautora i gitarista, tonskog snimatelja i producenta Nikole Vranjkovića nastajao je deset godina, a u 120 minuta trajanja donosi nekoliko pjesama duljih i od deset minuta na čudnoj, no funkcionalnoj razmeđi prog-rocka, post-punka, post-rocka i gotičke americane. Za ishodište može imati i Pink Floyd i Joy Division, i Sonic Youth i American Music Club, a ukazuje se kao intimni depresivni dnevnik minucioznog autora i rock’n’roll vjernika nego te kao antologijska kronike turobne epohe u kojoj se onaj vanjski mrak prelama s unutarnjom potragom za plamičkom svjetla.
Guisse Kreslin Leonardi: Never Lose Your Soul
Nadahnuta kolaboracija istaknutog slovenskog kantautora Vlade Kreslina sa senegalskom braćom Cheikhom i Djibuom Guisse te slovenskim gitaristom Igorom Leonardijem predstavlja nepatvoreno i iskreno glazbeno pobratimstvo ljudi koji, unatoč različitim kulturama i multilingivstičkom pristupu, lako nalaze zajednički jezik, bez obzira na to tko od koga preuzima čiju pjesmu. Opušteni i profinjeni prekmursko-senegalski blues fascinantan je poput “razmjene dobara” između Coodera i Tourea.