ZAGREB - Prije večerašnjeg koncerta 2Cellos u Areni postavili smo nekoliko pitanja rock zvijezdama, ali i ozbiljnim glazbenicima Luki Šuliću i Stjepanu Hauseru.
- Publika violončelo, barem do vaših obrada, nije doživljavala kao rock instrument.
Hauser: Uvijek smo se pitali kako je to kad svi vrište dok mi sviramo, htjeli smo iskusiti tu energiju rock glazbe jer je i način na koji smo svirali klasičnu glazbu uvijek bio dosta nabrijan i uzbudljiv. Počeli smo se osjećati limitirano izvodeći samo klasičnu glazbu, zato smo posegnuli za rockom.
Šulić: Bilo nam je dosta rutine natjecanja i seminara klasičnih glazbenika. Sada drukčije pristupamo i nekim djelima klasične glazbe koja su nam bila dosadila.
Hauser: Ponovno svirati Bacha nakon iskustva koje smo stekli s ovim pop i rock repertoarom poseban je doživljaj. Htjeli smo i privući mlade da im pokažemo kako se sve violončelo može iskoristiti u rock i pop, a ne samo u klasičnoj glazbi. Čelo je kul.
- Možemo li povući neke paralele između Bacha ili Mozarta i Beatlesa, Beethovena i Rolling Stonesa, Wagnera i Metallice, Brucknera i AC/DC?
Hauser: Normalno, kako da ne. Da je Mozart rođen prije dva-tri desetljeća, sigurno ne bi skladao ono što je skladao kad je živio. Možda bi bio DJ ili bi radio pop hitove.
Šulić: Ta naša energija jako dolazi do izražaja kad sviramo pop i rock repertoar, možda i bolje nego kad bismo svirali neku sonatu iz 20. stoljeća. Možemo istraživati glazbu.
- Upravo su me nadahnuti i promišljeni aranžmani privukli vašim izvedbama pop i rock pjesama. Često, nažalost, crossover klasične i pop glazbe završava u groznom kiču.
Hauser: Neuspjeli glazbenici klasične glazbe često idu tom linijom manjeg otpora i prodaju jeftine, konfekcijske štoseve.
Šulić: Daleko je veći izazov svirati pop i rock repertoar na samo dva violončela i napuniti aranžmanima i zvukom snimku, a pogotovo velike dvorane.
- Je li vam u početku neki putokaz za ulazak s violončelima u rock glazbu ili crossover rocka i klasike bila finska Apocalyptica?
Šulić: Ne, Apocalypticu smo počeli otkrivati kad su nas počeli uspoređivati s njom, no jedina je poveznica između nas i njih što sviramo violončela i što posežemo u rock reperotar. Naši su aranžmani potpuno drugačiji, a i način na koji sviramo. Posve drukčije koristimo violončelo, i tehnički i glazbeno. Sviđa mi se kako su obradili Sepulturu, ali nisam ih slušao prije nego što smo krenuli u našu avanturu. Glazbenom laiku to što radi Apocalyptica i to što rade 2Cellos može biti slično, no razlike su ogromne.
- Što možemo očekivati od koncerta u Areni sa Zagrebačkom filharmonijom?
Hauser: Prvi dio koncerta bit će klasična glazba, a onda nastavljamo po svome. Doći će i onaj mladi bubnjar koji nam je pomogao u Lisinskom na obradama AC/DC, a takvih će stvari biti i na novom albumu.
- Za kraj, pitanje koje su vam posljednjih mjeseci postavili stotine puta. Koliko su vas uspjeh i popularnost koja vam se tako naglo dogodila promijenila kao glazbenike i kao ljude?
Hauser: Mislim da nas je kao glazbenike sve što nam se dogodilo promijenilo nabolje. Mislim da bismo i klasiku sad bolje svirali nego prije, definitivno s mnogo širim pogledom.
Šulić: Ipak, trebalo bi nam jedno dva tjedna da se priviknemo na klasičnu glazbu. To je jedan drugi svijet.
Hauser: Nema u klasičnoj glazbi lajt šoua, razglasa, vrištanja, postoje samo note, akustika i tišina, ali sve više guštamo u rocku zbog tog adrenalina.
- Onda ćete morati svoje obrade “You Shook Me All Night Long” i “Highway To Hell” poslati dečkima iz AC/DC pa s njima na turneju ili da vam gostuju na albumu kad već i vi i oni snimate za Sony.
Hauser: Uh, to bi bilo ludo!
Šulić: Da, to bi bilo sjajno, meni je Angus Young heroj!