Davno je bilo kad sam gledao koncerte Psihomodo popa kao demo-benda i pizdio jer im nitko ne želi objaviti debi album. Unatoč protoku vremena dobro se sjećam njihovog povijesnog nastupa u Kulušiću, kao i demo-snimaka koje su kolale ne samo radijskim eterom nego i na presnimljenim audio-kasetama, ali novi val je tada već bio na zalasku, ako ne i upokojen, pa diskografske kuće nisu imale previše interesa za još jednim punk-rock bendom jer su na scenu nakon New Primitivesa počeli stupati neukusni, no potencijalno popularni Bregini epigoni.
Ipak, Psihomodo se pet godina nakon osnutka uspio dočepati prvijenca “Godina Zmaja”, a nama koji smo ih pratili od početka to je bio i novi rock’n’roll prasak i antiklimaks istodobno. Imali smo osjećaj da je taj debi stigao prekasno i da je bio malo premekan, prečisto produciran i nekako prespor u odnosu na koncerte Psihomoda, a opet bilo nam je drago da smo ga napokon dočekali.
Danas mi se više nego tada sviđa kako je Piko Stančić kao producent i zastupnik benda u Jugotonu izveo balans između punka i novog vala, rock & rolla i beata 60-ih te glam-rocka ranih 70-ih, povlačeći i zvukom i ovitkom nit između Ramonesa i Stonesa, odnosno Sex Pistolsa i T. Rexa kao ishodišnih točaka Psihomoda, a najviše mi je smetalo što na “Godini Zmaja” nisu završili neki od favorita iz demo-faze, službeno objavljeni tek 2004. godine na kompilaciji “Tekućih 20”.
Srećom, Psihomodo su izdurali sve pa na Šalati slave i 30 godina legendarnog debija i 35 godina aktivne karijere, a jedino za čime treba žaliti je što ovaj jubilej nije doživio i Tigran čiji osmijeh i bubanj nikada nećemo zaboraviti.
------------------------------------
Psihomodo pop u subotu, 2. lipnja na Šalati slave 30 godina objave prvijenca “Godina Zmaja” i 35 godina osnutka, naravno i u sjećanje na prije pet mjeseci preminulog bubnjara Tigrana Kalebotu