That‘s Life

88-godišnji Willie Nelson snimio je drugi album u sjećanje na prijatelja Sinatru

Willie Nelson
 Zumapress.com/Mega/The Mega Agency/Profimedia
Kad se 15. siječnja Nelson cijepio protiv korone, to je bila velika vijest kojom je Teksas poručio da štiti svoje nacionalno blago

Malo prije negoli je pandemija korone zakucala i na vrata Amerike, stigla je nevjerojatna, ali istinita vijest da je tada 86-godišnji Willie Nelson prestao pušiti marihuanu. Činio je to uredno od 1954. godine, a odlučio prestati jer je "prilično zlorabio pluća u prošlosti".

"Postalo mi je nešto teže disati nego ranije", pojasnio je Willie, ali pri tome nije toliko mislio na marihuanu, a u intervjuu magazinu Rolling Stone, 2019. godine, rekao i ovo: "Ne bih doživio osamdeset petu da sam nastavio piti i pušiti (prvo cedrovu koru, potom cigarete i druge duhanske proizvode - op.a.) kao u 30- im ili 40-im godinama života. Ne bih bio živ da nisam počeo pušiti marihuanu, a mislim i da me trava spriječila u nastojanju da ubijem neke ljude.

I vjerojatno spriječila druge da ubiju mene dok sam pijan divljao uokolo." Ipak, godine čine svoje pa se Willie naposljetku morao rastati i od pušenja marihuane, ali navodno ne i od konzumacije "svete biljke" u drugim agregatnim stanjima, a definitivno ne i od glazbenih aktivnosti. Naviknut da veći dio godine provodi u svom autobusu, na cesti i koncertima uzduž i poprijeko Amerike, lockdown mu nije lako pao, ali ga je dobro podnosio na svom ranču pored teksaškog glavnog grada Austina u društvu sinova Lukasa i Micaha i četvrte supruge Annie D'Angelo s kojom je u braku od 1991. godine. I ne samo podnosio, nego kroz dobrotvorne internetske koncerte prikupio 700.000 dolara za Farm Aid koji je davno pokrenuo i nekoliko drugih fondacija. Prije toga, brz i efikasan kakav već desetljećima jest, jer navika je starih country izvođača kadrih snimiti desetak pjesama u manje od tjedan dana, našao je vremena da snimi "That's Life"; sedamdeset i prvi studijski album u karijeri te tribute Sinatri koji se nastavlja na "My Way" iz 2018. godine, ali i na prethodne Nelsonove easy listening albume "Summertime: Willie Nelson Sings Gershwin" (2016) i "American Classic" (2009), "Healing Hands Of Time" (1994), "What A Wonderful World" (1988), "Always On My Mind" (1982), "Somewhere Over The Rainbow" (1981) i legendarni bestseler "Stardust" (1978). S obzirom na to, Nelsonova druga po redu kolekcija obrada Sinatrinih hitova doista nije iznenađenje poput onoga kad je Dylan prvi put "izašao iz ormara" sa svojim verzijama Sinatrinih evergreena na albumu "Shadows In The Night" (2015). Uz to, dok je Dylan suhim aranžmanima, uz svoj stalni mali bend i grgljavim glasom namjerno činio što veći otklon od Sinatrinih izvornika, Williejev je glas mekši, melodiozniji i milozvučniji, a orkestracije elegantnije i klasičnije, više u stilu big banda nego small comba. Ipak, razlike između "My Way" i "That's Life" prilično su zamjetne.

Dok je izborom skladbi i atmosferom "My Way" bio poput Williejevog naklona sjetnoj i turobnoj strani starog mu prijatelja Franka, odnosno album kakav bi možda i Frank osobno slušao "in the wee small hours of the morning" u kutku nekog jazz bara kakvog Zagreb više nema otkako je B.P. Club zatvorio svoja vrata, "That's Life" je swingerskiji album s pjesmama kakve bi Frank u ritmičnijem, ležernijem, veselijem i raskošnijem izdanju izvodio kad je s Rat Pack pajdašima carevao Las Vegasom. Jedni će radije odabrati "My Way" s pjesmama poput "Summer Wind", "It Was A Very GoodYear", "Blue Moon", "Night And Day", pri čemu i Williejeva verzija naslovne "My Way" zvuči tronuto i tužno, a ne poput trijumfa. Drugi će možda radije posegnuti za "That's Life" s prpošnom naslovnom skladbom, plesnom "I've Got You Under My Skin", poletnom "You Make Me Feel So Young", raskošnom "Luck Be A Lady", a ni "In The Wee Small Hour Of The Morning" ne zvuči kao pjesma uz koju, ostavljen od sviju pa i konobara kojem već debelo ideš na živce, zatrovan alkoholom i nikotinom ispijaš zadnji viski ili posljednje pivo prije zore nego kao fina glazbena kulisa za kasni nedjeljni doručak uz dragu kojoj donosiš tost i brie, džem i putar, narančin sok i kavu. Dakle, "My Way" i "That's Life" čine idealnu cjelinu kojom se Shotgun Willie sjetio Ol' Blue Eyes Franka. Ne manje važno, kad se 15. siječnja Nelson cijepio protiv korone, to je bila velika vijest jer je država Teksas time poručivala da štiti svoje nacionalno blago kako ga tamo nazivaju. Pitanje je zašto i mi nismo cjepivom zaštitili naše glazbeno blago, Gabi Novak primjerice, i od toga napravili medijsku priču. Umjesto toga, mi čitamo o cijepljenju "slavne klateži", kako je tu beskorisnu kastu nazvao Arsen Dedić. Onu kojoj je pravodobno dojavljeno gdje i kad da dođe. "Da se ne baci".

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. svibanj 2022 20:43