Još od eponimnog debi albuma s pastoralnom skladbom "White Winter Hymnal" iz 2008. godine folk-rock grupu Fleet Foxes iz Seattlea, a pretpostavljam da u tome nisam jedini, vezujem uz snijeg i zimu.
Postoji nešto od glacijalne ljepote u njihovoj glazbi, premda je njihov posljednji studijski album "Shore" (2020.) bio sazdan na razdjelnici života i smrti, optimizma i pesimizma, beznađa i nade, kao da ribar bez motora, jedara i navigacije u posljednji tren odustane od sunovrata s barke u olujno more jer je crno nebo iznenada proparala zraka sunca. Kad je "Shore" objavljen na ekvinocij, već je bilo jasno da od turneja ni u jesen 2020. neće biti ništa. Stoga se Robin Pecknold na solsticij 2020. ušuljao u bruklinšku St. Ann & Holy Trinity Church da bi u njoj, sam poput duha, tek uz gitaru, a u uvodnoj "Wading In Waist-High Water" i u odjavnoj "Can I Believe You" uz Resistance Revival Chorus izveo antologijske pjesme Fleet Foxesa, obradu pjesme "In The Morning" Bee Geesa i starog američkog folk tradicionala "Silver Dagger" čiji korijeni sežu do engleske narodne glazbe.
Rezultat je očaravajući jer "A Very Lonely Solstice", ne samo zato što je snimljen u crkvi, zvuči poput potrage očajnika za nadom, utjehom i spasenjem koji vjeruje u dobrotu i milost. Objavljen na solsticij 2021. godine, "A Very Lonely Solstice" usporediv je s usamljeničkim i također pandemijskim "Idiot Prayer" Nicka Cavea iz londonske Alexandre Palace, ali i s bitno starijim "The Trinity Session" (1988.) rodonačelnika americane Cowboy Junkiesa, snimljenog također u crkvi Presvetog Trojstva, ali onoj u Torontu.
Ako vas hvata siječanjska depresija, "A Very Lonely Solstice" magičan je album uz koji ćete shvatiti zašto je zimsko smirenje zapravo dobrodošlo.