ZAGREB - Posljednjih godina na obje strane Atlantika svjedočimo pravoj navali pjevačica i kantautorica na gornji dom top-lista, ali i njihovoj rotaciji, ovisno o tome jesu li povukle pravi ili krivi potez. Dok u Americi traje borba za Madonnin tron u kojoj za sada prednjači Lady Gaga, Britanija se prije tri godine dala u potragu za “novom Amy Winehouse”.
Čekajući njezin povratak s rehabilitacije, odnosno novi album i sigurniju koncertnu aktivnost - za sada su na njezinim stranicama najavljena tek gostovanja koncem lipnja i u prvoj polovici srpnja na festivalima u Ateni, Bilbau i Lucci, bez spomena Beograda - britanska glazbena industrija u orbitu svjetskih zvijezda izbacila je barem dvije pjevačice, najavljene pod egidom “nova Amy Winehouse”.
Prvijenac kratkog daha
Neugodnu naljepnicu koja im je mogla više štetiti nego koristiti, velška plavuša Duffy i londonska crvenokosa Adele - o njima je ovdje riječ - prilično su brzo zbacile sa sebe zahvaljujući visokim nakladama i vlastitoj osobnosti, iako njih dvije i Amy povezuju osobeni, impresivni glasovi i sklonost da svoje albume slažu po recepturi pop albuma 60-ih godina. Prije tri godine, Adele je solidno krenula s albumom “19”, no uspjeh je bio kratkog daha. Duffy ju je s albumom “Rockferry” pomela, ostvarivši u kriznim vremenima impresivnu nakladu od 6 i pol milijuna primjeraka.
Malo remek-djelo
No, kolo diskografske sreće brzo se okreće pa “tko bi gori, eto je doli, a tko bi doli gori ustaje”. Bolje rečeno, neka se ne uvrijedi stari Gundulić, gori hita - ako ima hit, dva ili tri.
Duffy je s neuvjerljivim, pa čak i konfuznim albumom “Endlessly” zbunila i kritiku i publiku, a većinu produkcijski neadekvatno postavljenih pjesama nije mogao izvući ni njezin osebujan glas. Upravo u trenu njezina potonuća - kratkotrajnog, nadajmo se - Adele je objavila drugi album “21” u produkciji Paula Epwortha (Florence And The Machine, Cee Lo Green, Primal Scream, Kate Nash) i Ricka Rubina s kojim je, i kvalitetom i prolaznim vremenom na top-listama, već sada daleko nadmašila ne baš osobit debi album “19”. Već dva tjedna je “21” najprodavaniji album na svijetu, a moglo bi slično biti i nakon svođenja godišnjih računa jer apsolutno savršen, bluesom pogonjen i gospelom nadahnut plesni hit-singl “Rolling In The Deep”, pravo malo remek-djelo suvremene pop glazbe otpjevano, aranžirano i snimljeno po bezgrešnim kanonima pop glazbe 60-ih, nije jedini potencijalni hit Adelina novog albuma. Dapače, “21” je značajan izuzetak u kurentnoj ponudi pop albuma čiji se skor najčešće svodi na jedan ili dva hita i neprobavljivu ili nezamjetnu smjesu “filera”.
Suvisla cjelina
Nasuprot takvoj, prevarantskoj strategiji, “21” je stilski izbalansiran i zaokružen pop album s niskom dojmljivih pjesama o raskidu ljubavne veze u kojima, možda i stoga jer ih je sama napisala, Adele briljira tamnim, zadimljenim i impresivnim glasom koji istodobno podsjeća na Ettu James i Alison Moyet, Wandu Jackson i Dusty Springfield. Producenti Epworth i Rubin sjajno su nadopunili jedan drugog, uronivši Adelin bogat, sočan, snažan i veliki glas u ritmični rock'n'soul, bluesirani pop i country-soul balade, a da se sve doima povezano, pitko i poput suvisle cjeline.
Teško je reći je li Adele zamamnija i privlačnija kad se razračunava s bivšim ili kad krvari za njim i je li dojmljivija u baladama ili u pjesmama nabijenog tempa. Gotovo u svakoj pjesmi ona zvuči poput besmrtne zvijezde popa, countryja, R&B-a i soula 60-ih, ali ne i poput kopiranja ikona iz te dekade ili restauracije “vintage” zvuka. Ona možda djelomice jest retro, ali je i moderna, a zapravo zvuči poput klasika našeg doba.
Zahvala šmokljanu
Adele, ta crvenokosa djevojka iz Tottenhama koju je Britanija prvi put upoznala na jednom X Factoru (ne, nije pobijedila!), malo prebujnog poprsja i preširokog struka (gle, tko joj to kaže!), koja se odijeva kao za čajanku u godini u kojoj su se Beatlesi vratili iz Hamburga i nisu još očarali cijeli svijet, definitivno nije tip ljepote kakvu danas nude razgolićene MTV starlete s auto-tuning vokalima, ali frajer koji je ostavio takav komad žene, tako strasne i takvog glasa, mora da je totalni idiot.
S druge strane, baš tom šmokljanu trebamo zahvaliti što ju je ostavio jer da nije, tko zna bi li Adele snimila album koji ćemo za dva-tri desetljeća vrlo vjerojatno smatrati evergreenom pop glazbe iz ranog 21. stoljeća. Za Adelinu šul-kolegicu Leonu Lewis to nitko živ neće reći, ako je se netko uopće bude sjećao.
Hoće li Amy zadržati tron kraljice soula
AMY WINEHOUSE
Odlaskom Amy na rehab, ali desilo bi se to i bez odlaska u kliniku za odvikavanja, britanski diskografi krenuli su tražiti njezine “nasljednice”, odnosno pjevačice sličnog glazbenog stila i vokalne dojmljivosti. No, Amy napokon “prijeti” povratkom na scenu pa će biti zanimljivo vidjeti kako će se Adele nositi u “sudaru” s Janis Joplin 21. stoljeća.
FLORENCE AND THE MACHINE
Florence Welch još je jedna osebujna pojava među novim britanskim pjevačicama i kantautoricama, a ako nalazite nešto zvučne sličnosti između njezinih i albuma Adele, to ide na dušu zajedničkog im producenta Paula Epwortha. Usto, i Florence i Adele usitinu imaju moćne i prepoznatljive glasove.
LAURA MARLING
Laurin prošlogodišnji album “Speak Because I Can” nije pomeo top-liste, ali je bio u vrhu kritičarskih lista najboljih albuma 2010. I Laura i Adele su kantautorice, glazbeno drukčije, ali obje su svoje recentne albume sazdale na nedavnim ljubavnim brodolomima. Mlade, a ucviljene. Srećom, ne udovice.
DUFFY
Duffy i Adele stupile su na scenu u proljeće 2008. Adele je solidno odskočila među debitanticama, ali do konca te i iduće godine svi su pričali samo o Duffy, njezinom maznom glasu, blue-eyed soulu na tragu Dusty Springfield i bestseler albumu “Rockferry”, no sada se sreća okrenula i Adele je s drugim albumom “21” daleko ispred Duffynog “Endlessly”.