Susret s Henryjem, prvi.
Ljubljana, dvorana u Študentskom naselju, rujan 1987. U prvom redu slemanje; naguravanje i bacanje, šaka u glavu, lakat u rebra, udarac noge u goljenicu, padanje na pod i ustajanje… Ništa zlobno. Normalna situacija. Henry reče u mikrofon da "đir rukom po njegovoj izbrijanoj glavi nosi sreću". Povratak noćnim vlakom za Zagreb i dva dana nepranja ruku kako bih frendu, koji na taj koncert nije mogao stići zbog bratovljeve svadbe, prenio sasušeni Henryjev znoj. Ako mislite da sam lud, pođite na internet poslušati kako svoj susret "od jedanaest sekundi" s Ozzyjem Osbourneom opisuje Henry, a možda će o tome pričati i na svom spoken-word nastupu, 8. veljače u Tvornici kulture. Nije sramota javno priznati zašto si fasciniran nekim ljudima.
Susret s Henryjem, drugi.
Zagreb, Kulušić, studeni 1989. Zajedno s pokojnim Draženom Krsnikom ulazim u backstage na katu Kulušića. Situacija na rubu incidenta. Henry živčan, ljut, bijesan, agresivan. Životinja u kavezu. Prekinuo je koncert jer ga publika hračkala (kao to je punk!). Uspijevamo odraditi intervju, ali u jednom trenutku mislio sam da ćemo se i potući jer i ja sam došao iz publike, a sad nerviramo i jedan drugog. On istetoviran i mišićav, a ja od sto i sedam kila žive vage i pola glave viši od njega. "Pišem o stvarima koje vidim, koje me okružuju, kroz koje prolazim i kako to utječe na mene. Osobne stvari, ja nisam politična osoba koja bi pisala o Srednjoj Americi i kako sam bijesan zbog toga. Moja je ideja da ako si bijesan zbog nečega, onda otiđi i uradi nešto po tom pitanju. Pretpostavljam, napunio bih pištolj i učinio nešto, a ne samo pričao o tome." Henryjev najbolji prijatelj Joe Cole ubijen je iz revolvera dvije godine kasnije kad su njega i Henryja ispred unajmljene kuće u Venice Beachu u kojoj su živjeli napali do danas nepoznati razbojnici.
Susret s Henryjem, treći.
Nije se zbio na ljubljanskim Križankama 1994. godine - jer sam ulicu dalje u restoranu "Pri vitezu" zaglavio na službenoj večeri s direktorom Warner Musica za Srednju i Istočnu Europu uz jelenje odreske i nekoliko butelja vina - nego na Festivalu Rock Otočec, lipnja 2000. Henry je držao pressicu, a kako novinari baš i nisu znali što bi ga pitali ili ih je pomalo bilo strah od moguće Rollinsove reakcije, iskoristio sam priliku i postavio mu set pitanja na koja je, za razliku od Kulušića, rječito, zabavno i pristojno dogovarao. Priđem mu poslije i pitam ga sjeća li se Kulušića ‘89. i zašto je onda bio onakav, a sada ovakav. Nevjerojatno, jer sigurno je u tih trinaest godina susreo više tisuća ljudi, ali sjetio se, ispričao mi se što je bio "nadrkan zbog pljuvanja iz publike". Izgrlismo se i rastadosmo kao stari frendovi.
Slojevita osoba
Nisu ovi kratki popisi mojih susreta s Henryjem ovdje da bih nekoga fascinirao, nego da i njima dočaram koliko je Henry slojevita osoba. Na sceni je bio izrazito agresivan i nasilan, prošao tučnjave s publikom, sito i rešeto na rubu egzistencije u doba kad je neumorno turirao s Black Flagom iz Kalifornije i prije toga sa State Of Alert iz Washingtona, D.C. Kao klinac je patio od depresije i manjka samopouzdanja, ali i bio hiperaktivan. Danas to zovu ADHD poremećajem. Na pozornici je bio rabijatna zvijer, ali u biti je ostao intelektualac. Kritičar Michael Azzerad smatra da je istetovirana i nabildana Rollinsova scenska pojava "metafora neprobojnog emocionalnog štita koji je podigao oko sebe", no Henry kaže da je "treniranjem samo gurao sebe do maksimuma". Fotografije iz ranih dana prikazuju mršavog i atipičnog hardcore pankera s morrisonovski dugom valovitom crnom kosom, a one kasnije nabildanog ćelavca, ali glas i gard otkriva istu osobu.
Rollins je učinio nešto iznimno rijetko u svijetu rock glazbe. Inovirao je i prometnuo Black Flag u nešto sasvim drugačije od prve faze s prethodna dva pjevača (Keith Morris, Ron Reyes), ali i hardcore punk te američki underground rock 80-ih, postavši ikonom tih pokreta. Nešto slično uspjeli su Bruce Dickinson ulaskom u Iron Maiden, Brian Johnson nakon što je zamijenio pokojnog Bona Scota u AC/DC i Mike Patton dolaskom u Faith No More. Teško mi se sjetiti još takvih primjera. Dok je bio u Black Flagu, Rollins je prijateljevao i s Nickom Caveom. No dok je Cave bio ovisnik o heroinu, Rollins je bio čistunac koji se u ranim dvadesetima odrekao alkohola, trave, nikotina i takvim ostao do danas. Tvrdi da nije gay, mada su to neki implicirali nakon smrti njegova prijatelja Joea Colea, a o izvjesnoj Lauri koja je zaglavila na dopu nije mi želio pričati. Možda se nakon toga dobrovoljno prepustio celibatu, ali ipak jede meso, za razliku od njegovog prijatelja Iana MacKayea iz Fugazija i Minor Threata. Nije vegan i nije gay, ali je izrazito glasan u zastupanju prava LGBT osoba i javno jebe mater rasistima, mada je nekoć izgledao kao naci skinhed.
Rollins je izuzetno zanimljiv i jer je kroz albume Black Flaga, a potom i Rollins Banda, uspješno pomirio punk i heavy metal. Zapravo, bez Black Flaga i njihove potmule tutnjave - koja zvuči kao ubrzani, ali katkad i usporeni Black Sabbath križan s eksplozivnošću Sex Pistolsa, životinjskom energijom The Stoogesa i jednostavnošću Ramonesa - nemoguće je zamisliti Nirvanu, Soundgarden, Pearl Jam, ali i cijeli niz punk i metal bendova nastalih od sredine 80-ih do danas. Metallica je bila punk, koliko je i Black Flag bio metal. Razlika je bila samo u popularnosti. SST (Grega Ginna iz Black Flaga), Sub Pop, Dischord i druge slične nezavisne diskografske etikete bile su, uz (ilegalnu) diskografsku etiketu Search & Enjoy koju sam 1989. pokrenuo s Antom Čikarom, i predmet mog diplomskog rada iz marketinga. Mogao bih stoga reći i da bez Henryja Rollinsa ne bi bilo ni moje diplome. Na INmusicu 2016 na koji je stigao u sklopu projekta Gutterdämmerung nismo se sreli jer sam ležao operiran u bolnici.
Dani na ratištima
U Zagreb Henry ovaj put ne dolazi kao hardcore punk životinja nego kao spoken word performer koji interesantno, duhovito i intenzivno priča o glazbenim i inim dogodovštinama; zanimljiv pisac čiju Grammyjem nagrađenu knjigu "Get In The Van: On The Road With Black Flag" o njegovim danima u tom bendu, ali i genezi hardcore punk scene u Americi, možete čitati i u hrvatskom prijevodu; kolumnist koji je pisao za Vanity Fair, LA Weekly, The Huffington Post; epizodni glumac i voditelj, katkad i autor ekstremno raznorodnih televizijskih i radijskih emisija; aktivist koji je pridonio oslobađanju "West Memphis Trojke" i koji se javno zalaže za legalizaciju kanabisa iako osobno ne puši travu nego ispija lonce kave; čovjek koji je po ratištima Iraka, Kuvajta, Afganistana i raznim drugim državama nastupao za američke vojnike što mi je gotovo nespojivo s obračunavanjem s policijskom brutalnošću, debelo prije pokreta "Black Lives Matter".
"Oštećen", "Moj rat", "Gurni ga", "Slobodni luđak", "Vruća životinjska mašina", "Pucnjava iz vožnje", "U getu", "Depresija", "Došao sam da te ubijem", "Uništavaj cijeli tjedan", "Učini to", "Jedan hitac" i ostali naslovi pjesama Black Flaga, Rollins Banda i sastava Henrietta Collins And The Wifebeating Childhaters ilustriraju ono što mi je Rollins u Kulušiću, na pitanje - a što ako je nešto, o čemu trebaš prosuditi, sivo - rekao: "Uvijek se trudim da u svemu nađem crno-bijelo, jer sve potječe od nečeg vrlo jednostavnog".
Šljaker s minimalca koji se prometnuo u asketskog i važnog, neumornog i radišnog američkog intelektualca. Obožava Hendrixa, Coltranea i Iggyja, a za sebe kaže i ovo: "Nisam ni najmanje kontroverzan. Nikako! Poštujem zakon, plaćam porez i želim da imate dobar život u blagostanju i miru".