Ono što nikako niste smjeli propustiti prve večeri INmusica 2013. bio je nastup Iggy & The Stoogesa. Već nas je uvodni rif “Raw Powera” ošinuo poput biča, a ono što je slijedilo, od “Gimme Danger” do konca nastupa zatvorenog s “Louie Louie” bilo je apsolutno briljantno. James Williamson sijekao je i pilio rifove kao da ga je netko vratio u 1973. godinu.
FOTO: DRAGAŠ O DRUGOJ VEČERI INMUSICA NA JARUNU Arctic Monkeysi zapalili Otok mladosti
Iggy je polugola, 66-godišnja i još uvijek neuništiva rock’n’roll životinja koja šepa pozornicom i riče poput ranjenog leoparda u kavezu, ali se ne predaje. Scott Asheton za bubnjevima i Mike Watt (ex-Minutemen, Firehose) za basom jedna su od najfascinantnijih ritam sekcija svih vremena, a Steve MacKay saksofonom je savršeno punio prostor u pjesmama, brišući granice između rock’n’rolla, punka i jazza.
Premda su već u godinama kada se ljudi njihove dobi obično bave ružama u vrtu, povrtlarstvom, voćkama, šahom, buljenjem u TV i sličnim hobijima, a krajnji stupanj avanturizma im je neuspio pokušaj šlatanja medicinskih sestara u kakvom staračkom domu ili švercanje u javnom prijevozu u gradovima u kojima nema Bandićeva besplatnog prijevoza za penziće, Iggy & The Stooges su sve samo ne obični penzioneri.
Čak im se i nove pjesme poput “Gun”, “Sex & Money” i “Ready To Die” dobro drže, bok uz bok s legendarnim pjesmama bez kojih ne bi bilo gotovo ničega vrijednog u punku i rocku nakon 1974. godine. Ma kakvo umiranje, The Stooges su žešći i energičniji od dvostruko i trostruko mlađih bendova.
James Williamson je i bukvalno penzioniran s pozicije jednog od šefova nekog razvojnog ili tehnološkog odjela Sonyja, tako i izgleda, ali Iggy & The Stooges su najmahnitiji klub penzionera koji je ikada hodao Zemljom. To što rade je totalno divlje, neukrotivo, agresivno, pobješnjelo, esencijalno.
Ako “1970” i “Fun House” nisu najvrelija magma rock’n’rolla, onda me režite gdje sam najtanji, a da to nije mali prst. Ako “I Wanna Be Your Dog”, “Search And Destroy”, “No Fun” i “Open Up And Bleed” nisu vruće, krvavo, prožvakano i u lice klincima ispljunuto srce rock’n’rolla, onda ja doista ne znam što bi rock’n’roll i njegova srž trebali biti. I to je upravo bilo to.
Djeco draga, bili ste izloženi najopasnijem rock’n’rollu i punku koji ćete ikada iskusiti u svom životu jer, nažalost, ništa opasnije čovjek u rock’n’rollu i punku nije izmislio otkako su se koncem 60-ih pojavili The Stoogesi.
Bili ste izloženi rock’n’roll isijavanju i ako ste se u vrijeme njihova nastupa omuhavali kao muhe bez glave ili se uopće niste pojavili na Jarunu, plačite i kajte se do kraja vašeg patetičnog vegetiranja na Zemlji jer propustili ste koncert života.
Iggy Pop i The Stooges još su jednom pomaknuli rock’n’roll u sfere o kojima drugi mogu samo sanjati, i to u dobi u kojoj je, bedasto smatraju neki, nepristojno i žalosno svirati rock’n’roll.
Ja ću okrenuti pilu naopako i reći kako rock danas - baš kao jazz, blues i country - najbolje razumiju i izvode stari majstori i istinski velikani poput Iggy & The Stoogesa.