Koliko god, i to već godinama, bila prva dama country glazbe, pa i americane, koliko god njezin ranjivi soprano bio jedan od najljepših instrumenata što su ga ljudske uši mogle čuti u proteklih stotinjak godina, Emmylou je uvijek najviše pružala u duetima i vokalnim kolaboracijama.
Kako s Gramom Parsonsom kojeg je upoznala 1972. u jednom malom klubu u Washingtonu da bi ga zauvijek izgubila već 1974. godine, tako i s Royem Orbisonom, ali i kolegicama Lindom Ronstadt i Dolly Parton te na soundtrack albumu za film braće Coen “O, Brother Where Art Thou?”.
Stoga, album dueta s Rodneyem Crowellom, nekadašnjim zetom Johnnyja Casha, nije iznenađenje, tim više što su njih dvoje suradnici još od sredine 70-ih. Pitanje je tek zašto im je trebalo toliko dugo da snime jedan ovakav album jer Emmylou i Rodney poznaju se u dušu. Emmylou je izvanredno sugestivna pjevačica, a Rodney vrhunski kantautor i vješt aranžer čiji tenor savršeno paše njezinom sopranu. Snimali su pojedine duete i ranije, no zbog prerane smrti Grama Parsonsa, izazvane smrtonosnom kombinacijom morfija i alkohola, suradnja Emmylou i Rodneyja nikada nije dosegla epske razmjere i glazbeno-kulturološki značaj kakve su dosegli dueti Emmylou i Grama.
Sanjati o tome kako će novi dueti Emmylou i Rodneyja dosegnuti takvu mitološku razinu posve je iluzorno. Em je ovo 2013. a ne 1973. godina, em su Emmylou i Rodney u jeseni, a ne u proljeću svog života. No u toj se konstataciji krije ključ za uživanje u ovom albumu. Niz odabranih pjesama, što tuđih poput prastare “Invitation To The Blues” Rogera Millera ili novije “Chase The Feeling” Krisa Kristoffersona, što iz pera Rodneyja Crowella poput “Bull Rider” koju je Johnny Cash uvrstio na album “Silver” 1979. godine, zvuče poput prisjećanja na dane “kad smo bili prekrasni” jer smo bili mladi, ludi i radoznali, ali i poput još jednog kruga vožnje na glazbenom vrtuljku čija ih vrtnja i dalje opija. Ni Emmylou ni Rodney ne zvuče nezadovoljno, umorno ili potrošeno. Naprotiv, “Old Yellow Moon” je album dvoje ljudi koji se sa sjetom i nostalgijom, ali i u punoj vokalnoj snazi, prisjećaju nekih starih pjesama i davnih avantura, sretni što su sve to proživjeli. Možda zbog naslova, ali ne samo zbog toga, “Old Yellow Moon” podsjetio me na album Neila Younga “Harvest Moon”. Sličan je to sentiment, mada je možda još bolja usporedba ona s “Raising Sand” duetima Roberta Planta i Alison Krauss ili albumom “The List” bivše Crowellove supruge Rosanne Cash.
Pravo je zadovoljstvo čuti kako uz pratnju vrhunskih “pikera” iz Hot Banda i u organskoj produkciji Briana Aherna zvuče ljudi koji poznaju sve finese zanata i tajnu vezu country i rock glazbe 70-ih godina. I time se krug zatvara. Pri tome “Old Yellow Moon” doista je mjerljiv s duetima koje su prije toga snimili Emmylou i Gram. Nakon četiri desetljeća dosegnuti tu emotivnu, vokalnu i glazbenu razinu pravo je čudo i unatoč sjeti i nostalgiji velika radost življenja.