Rijeka je već u začecima jugoslavenske rock scene držala izdvojenu poziciju, a u doba novoga vala i nalik onoj pankerskoj Ljubljani, ali na moru kroz čiju su luku, kao i nedaleku tršćansku, najprije dolazile ploče sa Zapada kojem smo tada težili. Ipak, neke svoje hvalevrijedne glazbene izvođače nije znala “prodati” ni u pola koliko Split.
U tu “šablonu” uklapala se i riječka grupa Quasarr, široj publici najpoznatija kroz duet “Ljubav” s Josipom Lisac, ovjenčan Porinom za Najbolju vokalnu suradnju, a potom i pred kraj postojanja kad je njihova “Ti” fino legla kao podloga odjavne špice TV serije “Novine”.
No, bilo je to gotovo deset godina nakon debi albuma “Quasarr” (2007) u produkciji Denykena koji je dobro funkcionirao unutar koordinata Simple Mindsa iz prve polovice 80-ih, U2 s početka 90-ih, Bowieja i Roxy Musica iz kasnih 70-ih te neo-gothic stremljenja Interpola i Editorsa. Već tad je glasom zasjao frontmen Boris Štok, blizak sentimentu i stilizmu Urbana i Massima, no i naredni albumi, “Propaganda” (2011) i “Sjene” (2015), pali su u svojevrstan procjep.
Kao i djela nekih drugih bendova, jer su potekli iz Rijeke, ali i stoga što je dio pjesama trebalo pojednostavniti i dinamizirati kako bi postale hitovima. U povodu tog debija napisao sam da prave stvari od Quasarra tek očekujemo. Deset godina kasnije one su i stigle, ali pod imenom Borisa Štoka. U odnosu na albume matičnog benda njegov debitantski EP “Puls” (2017) - pogonjen senzualnim hitom “Kao mi”, vještom obradom “Voli me još ovu noć” Denis & Denis i elegantnim duetom “Ove misli” s Yayom iz Jinxa - bio je bitno dojmljiviji.
Pet pjesama s “Pulsa” snažno pulsiraju i na albumu “Ispod kože” koji tvori još šest sličnih novih skladbi te “Pogledaj” uz fusion-jazz trio Chui, ukusna refleksija na Bowiejev “Blackstar”. Premda češće u falsetu, evidentno je i da je Štok (u sjajnoj produkciji glavnog suradnika Darka Terlevića iz grupe The Siids koji je odsvirao gitare, bas i i klavijature) vokalno blizak i Bryanu Ferryju, Jimu Kerru, Ianu McCullochu i Daveu Gahanu. Tankoćutnošću, izražajnošću i nježnošću - kroz set pjesama prožetih utjecajima New Ordera, The Curea, Depeche Modea, Human Leaguea, Echo & The Bunnymena, The Psychedelic Fursa, Interpola i Editorsa - lako se zavlači “ispod kože”.
Tako izbalansiran album prilično je inficiran art i gothic-rockom, post-punkom i synth-popom kasnih 70-ih i ranih 80-ih, ali jasno je da je nastao danas, a uz osobni pečat kakav je resio vedete riječkog novog vala. Šteta što Štok nedovoljno varira i premalo detaljizira ljubav kao osnovnu temu, ponekad blizu ruba patetike, no vokalnom emotivnošću ipak sugerira da su i Urban i Massimo dobili jakog konkurenta jer na ekvidistanci između njih dvojice podjednako je suptilan i tehnički potkovan pjevač čija snaga, seksepil i boja glasa osvajaju na prvu. Kako sva trojica potječu s obala Kvarnerskog zaljeva, bilo bi sjajno vidjeti i čuti ih na velikom zajedničkom koncertu. Zašto ne, kad Rijeka postane Europska prijestolnica kulture?!