Stjepan Hauser svjetski je popularan violončelist, nekoć polovina superuspješnog classical-pop crossover dua 2Cellos, i globalno najprepoznatljiviji i najslavniji hrvatski glazbenik. Njegov brat Miron Hauser u hrvatskim glazbenim krugovima poznat je kao jazz glazbenik i voditelj Jazz orkestra HRT-a, s kojim se rado upušta u jazz, i ne samo jazz avanture, uključivši i nastupe tog orkestra s TBF-om i Edom Maajkom. Postoji i njihova starija, ali i samozatajnija, sestra Nuša Hauser, muzikologinja i viša kustosica Etnografskog muzeja Istre, koja je prije dvije godine objavila debi album "Vetva" (2023) s ciklusom autorskih jazz pjesama. Izvela ih je uz glasovir, u maniri "ambijentalnog dark jazza" te u produkciji Branka Crnogorčića, koji je nadodao i nešto programiranja. Sve su skladbe nosile prefiks "Tanz", a samo u dvije su uporabljeni električna gitara i bas gitara glazbenika pod scenskim imenom Blackhill, dok je u jednoj s trombonom gostovao Miron Hauser. Moglo bi se reći da je na "Vetvi" Nuša Hauser pod umjetničkim imenom Nhau bila sama poput duha u nekoj samo svojoj, tajnoj i skrovitoj glazbenoj šumi. "Vetva" mi se retroaktivno doima čudesnom, i žao mi je da je nisam čuo ranije, no Nušin novi album "Look What I Found In The Forest", ponovno s Crnogorčićem kao sjajnim producentom i programerom, ali i nizom gostiju, još mi je dojmljiviji, "napetiji" i interesantniji.
Radni naslov tog ciklusa pjesama bio je "Dialogues", a taj je prefiks ostao i uz svaku skladbu, od uvodne "The Dinner", do odjavne "Thank You". Nuša je ponovno autorica svih pjesama u kojima također iznova na perfektnom engleskom savršeno pjeva i svira glasovir te s gostima - Antonio Geček, Luka Žužić, Jovana Joka, Zhel, Blackhill, Leo Oliveira, Petar Bazdanović, Gabriel Radović i Mattia Mioli - i njihovim instrumentima, vodi dijaloge. Kako i sama ističe, ti su dijalozi - jer namjerno se išlo i na iznenađenje i na improvizaciju, ili barem na prepuštanje da glazba vodi i Nhau i njene goste - "bliski, u nekim jedva dotaknuti, u nekim delikatni, negdje i konfliktni". "Namjera je zvukom ogoliti komunikaciju, približiti se jedan drugom. Jedan na jedan", pojašnjava Nuša, i zaista jest tako, jer ovisno o skladbi i kolaboraciji, ti odnosi nje i gostiju nježni su i skladni, no negdje i abruptivni i napeti, a u svakom slučaju efektni, nadahnuti i intrigantni. Moglo bi se reći i da Nuša - premda i osobno znam jednog od njenih gostiju, konkretno Zhela, i to duže od trideset godina, a neke iz viđenja ili po imenu, primjerice, Luku Žužića - predstavlja sebe kao samozatajnu i senzibilnu skladateljicu, pjesnikinju, glazbenicu i pjevačicu, a uz sebe i jednu zatajenu istarsku i hrvatsku glazbenu scenu. Slabo nam poznatu, a ipak vrijednu, ne samo vaše pozornosti, nego i potpore svake vrste, uključivši i onu Ministarstva kulture RH i gradskih i županijskih ureda za kulturu, jer i Nušine nastupe teško je ili nemoguće postavljati na striktno tržišnim postulatima.
Stoga se "Look What I Found In the Forest" čini primjerenim nazivom tog albuma, čak i ako je Nuša pod time mislila na nešto drugo. Štosa radi, možda je pomislila da je u nekoj svojoj glazbenoj šumi nabasala na grumenje glazbenog blaga, baš kao kad tartufar u njemu dobro poznatoj istarskoj šumi zna gdje će potražiti i svako toliko pronaći tartufe. Kako god bilo i na što god Nuša mislila, njena glazbena šuma je čarobna, omamljujuća, zadivljujuća i posve drugačija od uobičajenih hrvatskih glazbenih šuma. I ne samo to, jer Nušina glazbena šuma potencijalno je globalno razumljiva, ali znate kako to već biva kod nas. Nitko nije prorok u svojem selu, a i jazz nije baš glazba za stjecanje bogatstva, no baš bih volio da Nušin mlađi brat Stjepan Hauser dobaci njene snimke nekome iz Sony Masterworksa ili u Columbia Jazz odjel, pa da ih pita bi li objavili Nušin "Look What I Found In The Forest".
Sad ću pojasniti i zašto. Daleko od toga da imam dubok uvid u inozemne jazz vokalistice, ali čini mi se da Nuša nudi vrlo zanimljivu kombinaciju tradicionalnog i modernog, starinskog i avangardnog. Čas me podsjeća na davne jazz pjevačice tamne puti, a čas na bjeloputu Madeleine Peyroux, pa i na Anohnija (nekoć Antony & The Johnsons). No to je samo nit vodilja da vam približim što i kako radi Nuša, koja je posve svoja, baš kao što je posve svoja bila i ostala Gabi Novak. Ono što me najviše fascinira na "Look What I Found In The Forest", retroaktivno i na "Vetvi", način je kako Nhau promišlja, sklada, piše, pjeva i svira svoje "ambijentalne dark jazz" skladbe. Budimo ponosni da su došle iz Pule, jer zvuče kao da su stigle iz Berlina i Londona, u kojima je djelomice i sniman, kao i u Ljubljani, Zagrebu, Sao Paulu, Groningenu i Puli. Pitanje je samo tko ovdje mari za hrvatske albume realizirane po svjetskim, a ne samo po našim standardima i ukusima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....