U "sudačkoj naknadi" pandemijske godine TBF-ov Saša Antić, pod imenom Alejuandro Buendija, stigao je objaviti novi solistički album "Škrinja". Do sada je svoj alter-ego koristio za gostovanja kod drugih kolega i prijatelja te na dva manje zapažena solo izdanja, no ovaj put mu je dozvolio da prodiše punim plućima i kreira gotovo jedini album koji se bavi pandemijemom i karantenom i ostalim zdravstevnim i društvenim posljedicama bolesti koja sve češće dovodi do umiranja bolesnika od nemogućnosti disanja. “Škrinja je nastala jednostavno. Htio sam realizirati neke muzičke ideje u stilovima u koje nisam dosad ulazio i zadovoljan sam kako je to ispalo. Također, u nekoliko sam pjesama više nego inače radio na interpretaciji i gađao pravu nijansu emocije”, pojašnjava Antić postanak novog solo albuma u produkciji Marka Mrakovčića i Hrvoja Prskala.
U proteklih četvrt stoljeća kroz TBF se profilirao u jednog od najozbiljnijih i najpametnijih komentatora splitske i hrvatske zbilje u čiji se stihovima reflektirao niz pogubnih mijena kroz koje smo kao pojedinci i društvo prolazili, a svako toliko i predviđao daljnji tijek događaja ili bez pardona potvrđivalo što je nekoć doista bilo bolje, ma koliko to nekima bilo teško priznati. Saša je u tim svojim promišljanjima ponekad bio ispunjen nadom u bolje sutra, a ponekad uvjeren u "smak svita": kao kroničar najvećeg hrvatskog mediteranskog grada iz kojeg istovremeno dolazi i ono najbolje i ono najgore zbog čega Split istovremeno i obožava i prezire; kao komentator koji ponekad ostaje politički neutralan, a ponekad otvoreno zauzima ljevičarsku poziciju; kao pjesnik koji se ne libi reći popu pop, a bobu bob. Na tim postulatima sazdao je i "Škrinju" u kojoj pandemija korone, ali i ne samo ona jer su pjesme nastajale u proteklih pet godina, postaje okidač ove ili one socijalne eksplozije, bolest koja ogoljuje našu moralnu i ekonomsku bijedu, skida maske baš time što smo one medicinske opravdano obavezni nositi, dokida iluzije o nama samima i uspostavlja dijagnoze jednog terminalno bolesnog društva. Još je jednu sjajnu osobinu zadržao Saša Antić, a to je da i najcrnje i najgore pojave - bez ozbira koliko Alejuandro Buendija bio pesismist ili optimist - promišlja, obrađuje, komentira i nudi s dozom (crnog) humora.
Vrstan primjer takvog pristupa je "Siempre antigo" u kojoj se peckavo bavi starim ljudima koje ispočetka ne štedi da bi se u drugoj polovini njegov prijatelj Kandžija obrušio na mlade jer sukob generacija jedna je i od potki pandemije koju proživljavamo. "Gang Bang" pak donosi svu silu psovki u formi "ribanja i ribarskog prigovaranja" na jedno totalno sjebano društvo kojem je pandemija osvijestila koliko je glupo i jalovo oslanjati se samo na turizam, ugostiteljstvo i trgovačke centre. U "Crkvi" opravdano ukazuje zašto je crkva u Hrvata bila bolja u jednoumlju nego u demokraciji, "Dijagnoza" nudi točnu dijagnozu zašto se ova zemlja "vrti u krug", a "D.o.o." predočuje anomalije modernog kapitalizma. Lakše pjesme poput "Kornjače" s Fog Frog Dogom, "Problema", "Dešperada" i "Blaga" s Magellanom nude eskapizam bez kojeg danas ne možemo preživjeti i to s dobro poznatim dalmatinskim "ništa mi neće ovi dan pokvarit" trade-markom kojeg su patentirali TBF. Sjajno je i što Antić kao Buendija, uz podršku suradnika, majstorski surfa na valovima raznih glazbenih stilova u rasponu od tvrđeg rapa preko popa, šan(k)sone i kantautorskog rocka do skladbi koje bi mogle pobijediti na Splitskom festivalu kad bi ta parada kiča i neukusa na Prokurativama imala smisao postojanja kakvog je imala u zlatnim danima Tome Bebića.