PIŠE A. DRAGAŠ

Album Saše Antića: Genijalni splitski um Aleksandra Velikog hrvatske poezije i glazbe

Antić je do sada svoj alter-ego koristio za gostovanja, a upravo je kroz njegov lik kreirao prvi domaći album o pandemiji i karanteni
Saša Antić
 Šimun Šitum

U "sudačkoj naknadi" pandemijske godine TBF-ov Saša Antić, pod imenom Alejuandro Buendija, stigao je objaviti novi solistički album "Škrinja". Do sada je svoj alter-ego koristio za gostovanja kod drugih kolega i prijatelja te na dva manje zapažena solo izdanja, no ovaj put mu je dozvolio da prodiše punim plućima i kreira gotovo jedini album koji se bavi pandemijemom i karantenom i ostalim zdravstevnim i društvenim posljedicama bolesti koja sve češće dovodi do umiranja bolesnika od nemogućnosti disanja. “Škrinja je nastala jednostavno. Htio sam realizirati neke muzičke ideje u stilovima u koje nisam dosad ulazio i zadovoljan sam kako je to ispalo. Također, u nekoliko sam pjesama više nego inače radio na interpretaciji i gađao pravu nijansu emocije”, pojašnjava Antić postanak novog solo albuma u produkciji Marka Mrakovčića i Hrvoja Prskala.

U proteklih četvrt stoljeća kroz TBF se profilirao u jednog od najozbiljnijih i najpametnijih komentatora splitske i hrvatske zbilje u čiji se stihovima reflektirao niz pogubnih mijena kroz koje smo kao pojedinci i društvo prolazili, a svako toliko i predviđao daljnji tijek događaja ili bez pardona potvrđivalo što je nekoć doista bilo bolje, ma koliko to nekima bilo teško priznati. Saša je u tim svojim promišljanjima ponekad bio ispunjen nadom u bolje sutra, a ponekad uvjeren u "smak svita": kao kroničar najvećeg hrvatskog mediteranskog grada iz kojeg istovremeno dolazi i ono najbolje i ono najgore zbog čega Split istovremeno i obožava i prezire; kao komentator koji ponekad ostaje politički neutralan, a ponekad otvoreno zauzima ljevičarsku poziciju; kao pjesnik koji se ne libi reći popu pop, a bobu bob. Na tim postulatima sazdao je i "Škrinju" u kojoj pandemija korone, ali i ne samo ona jer su pjesme nastajale u proteklih pet godina, postaje okidač ove ili one socijalne eksplozije, bolest koja ogoljuje našu moralnu i ekonomsku bijedu, skida maske baš time što smo one medicinske opravdano obavezni nositi, dokida iluzije o nama samima i uspostavlja dijagnoze jednog terminalno bolesnog društva. Još je jednu sjajnu osobinu zadržao Saša Antić, a to je da i najcrnje i najgore pojave - bez ozbira koliko Alejuandro Buendija bio pesismist ili optimist - promišlja, obrađuje, komentira i nudi s dozom (crnog) humora.

image
Naslovnica albuma 'Škrinja' Alejuandro Buendija
Dallas

Vrstan primjer takvog pristupa je "Siempre antigo" u kojoj se peckavo bavi starim ljudima koje ispočetka ne štedi da bi se u drugoj polovini njegov prijatelj Kandžija obrušio na mlade jer sukob generacija jedna je i od potki pandemije koju proživljavamo. "Gang Bang" pak donosi svu silu psovki u formi "ribanja i ribarskog prigovaranja" na jedno totalno sjebano društvo kojem je pandemija osvijestila koliko je glupo i jalovo oslanjati se samo na turizam, ugostiteljstvo i trgovačke centre. U "Crkvi" opravdano ukazuje zašto je crkva u Hrvata bila bolja u jednoumlju nego u demokraciji, "Dijagnoza" nudi točnu dijagnozu zašto se ova zemlja "vrti u krug", a "D.o.o." predočuje anomalije modernog kapitalizma. Lakše pjesme poput "Kornjače" s Fog Frog Dogom, "Problema", "Dešperada" i "Blaga" s Magellanom nude eskapizam bez kojeg danas ne možemo preživjeti i to s dobro poznatim dalmatinskim "ništa mi neće ovi dan pokvarit" trade-markom kojeg su patentirali TBF. Sjajno je i što Antić kao Buendija, uz podršku suradnika, majstorski surfa na valovima raznih glazbenih stilova u rasponu od tvrđeg rapa preko popa, šan(k)sone i kantautorskog rocka do skladbi koje bi mogle pobijediti na Splitskom festivalu kad bi ta parada kiča i neukusa na Prokurativama imala smisao postojanja kakvog je imala u zlatnim danima Tome Bebića. 

Blues mostovi između hrvatskog i američkog juga, ali i Zagreba i Memphisa

Treći album "The Bridges" Sunnysidersa najambiciozniji je u desetogodišnjoj karijeri tog blues-rock benda pod vodstvom Borisa Hrepića Hrepe i Antonije Vrgoč Role, inače glazbenog i bračnog para. Ne samo zbog brojnih gostiju (Norman Beaker Trio, Yogi Lonich, Neno Belan, Zoran Čalić, Manu Lanvin, Lorenzo Piccone, Jerry T. i drugi) nego i zbog pjesama kojima Sunnysiders zaviruju u razne "špelunke" električnog i akustičnog bluesa, a mjestimice i u "brvnare" južnjačkog rocka, folka i americane. Zahvaljujući gostima, ali i akumuliranom iskustvu, Sunnysiders zvuče sigurnije, a time i opuštenije nego ranije. Pri tome kontrapunkt između visokog, zvonkog Rolinog i dubokog, hrapavog Hrepinog glasa - uz dojmljive gitarističke dionice kolega i ulete usne harmonike, saksofona i orgulja i elastičnu ritam sekciju - osiguravaju raznolikost pjesama unutar koherentnog albuma koji poput mosta spaja hrvatski i američki jug, ali i Zagreb i Memphis.

"Flogging A Dead Horse" nalik imaginarnoj suradnji Calexica i The Walkaboutsa u kojoj kao da gostuje Chris Rea, "You're Not Good For Me To Cry" na tragu Roryja Gallaghera i Buddyja Guya, "When You Come So Near" koja kao da je ispala iz furgona Seasick Stevea ili s kamiona The Derek Trucks Banda, "Tiny Soul" bliska baladama Bonnie Riatt i ukleta "No Pockets In The Grave" s mladim dečkima iz zagrebačkog Detroit Groove Ganga najdojmljiviji su gemovi Sunnysidersa koji najslabiji utisak ostavljaju u predobro poznatim šprancama bjelačkog blues-rocka.

(Aleksandar Dragaš)

Željka Veverec vlasnica je najljepšeg domaćeg albuma odvratne 2020. godine

Za razliku od fusion-jazz benda Chui, jazzy-pop sastav ManGroove u kojem također svira i sklada Toni Starešinić, a pjeva njegova glazbena i životna partnerica Željka Veverec, nije me uspio impresionirati, no Željkin solo album "I Glow," objavljen pod njenim novim scenskim imenom Je Veux, odmah me osvojio. I prije je bilo jasno da je Željka elegantna i profinjena pjevačica, ali sada obara s nogu i sposobnošću zavlačenja pod kožu slušatelja, a ne samo vanserijskom tehnikom pjevanja gorko-slatkih pjesama koje i autorski potpisuje, utiskujući im spektar osjećaja u rasponu od melankolije do euforije. Fascinantno je s koliko lakoće i vještine pjeva pop s daškom soula, electra, jazza i duba. Tracey Thorn, Roisin Murphy, Alison Goldfrapp, Robyn i Sophie Ellis-Bextor pale su mi na pamet ne toliko zbog glasovnih sličnosti koliko zbog toga što Željka barem jednako skladno pa i uvjerljivije klizi inteligentnom i ukusnom (plesnom) pop glazbom pri čemu ima u njoj i nešto od pjevačica poput Melody Gardot, Madeleine Peyroux i Norah Jones, čak i kad ne pjeva jazz. U njenom glasu prisutna je i glatka kremoznost Sade Adu pa me živo zanima što bi se dogodilo da je "I Glow" Je Veux objavila kao britanska ili švedska pjevačica. To nećemo doznati, ali ne dajte da vas u uživanju u njezinim pjesmama - za čiju su glazbu važni Toni Starešinić, Janko Novoselić, Hrvoje Nikšić, Petar Dundov, Đuro Dobranić i Igor Dorotić – priječi engleski jezik jer "I Glow" je najljepši domaći album odvratne 2020. godine.

(Aleksandar Dragaš)

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. prosinac 2020 10:11