Yo La Tengo me nisu 2013. godine oduševili premijernim, dvodijelnim koncertom u zagrebačkoj Tvornici kulture, a na drugome pet godina kasnije u Jedinstvu nisam bio zbog istovremenog boravka u Istri, no teško je ne respektirati albume tog trija kojeg od sredine 80-ih tvore bivši rock kritičar Ira Kaplan i njegova supruga Georgia Hubley, a već tri dekade i bubnjar James McNew. Taj bend iz Hobokena bio je preteča dream-popa, a nije se libio ni sonične buke kakvu su malo prije njih počeli izvoditi Sonic Youth i monolitnog dronea kakvog su u rock i pop glazbu uveli The Velvet Underground te gitarističkog pletiva u čijem se klupku razaznaju niti Televisiona.
Ni na sedamnaestom albumu "This Stupid World" Yo La Tengo ne odstupaju od sličnih, mantričnih skladbi u čijem je fokusu, jer mi stariji to kužimo, pouka da živimo u besprizorno glupom svijetu. Zgodno zamjećuje kolega i prijatelj Dragan Ambrozić (nova.rs) kako Yo La Tengo, malo ću parafrazirati, zvuče i kao da unatrag vrte psihodeliju The Byrdsa ili noise-rock Sonic Youtha. Rezultat je sumoran i težak, ali i zadivljujuć, naročito u naslovnoj skladbi čija jednolična buka zvuči poput žrvnja koji čovjeka mrvi u prah. Nakon takvog života prvi dan smrti, kad nastupi, doimat će se poput početka zasluženog višegodišnjeg ili vječnog odmora, a baš tako se doima finalna, eterična i nježna "Miles Away".