Za nekoga koga nazivaju “anemičnim”, Plenković je iskazao instinkt boksača koji protivnike iscrpljuje obigravanjem i držanjem na distanci, a potom savladava nokautom. Bilo je trenutaka kad je visio na konopcima, no ipak se uzdizao kako bi prvo pomeo crnog Tomu pa i fajtera Zokija, otkantao mostovce i nokautirao izazivače u HDZ-u, koji su potom ili objesili rukavice o klin ili prebjegli u drugi tim. U meču zvanom “Izbori 2020.”, zahvaljujući državničkim kvalitetama i težini u Hrvatskoj i EU, ali i strahu od pandemije korone te njome izazvane ekonomske krize, nokautirao je i baju Škoru, i fratra Petrova, i tigra od papira Beru, čija je ljevica, unatoč vjerovanju nekih, potpuno zakazala. Hrvatska se zaplavila, a zlatni Plenki, kako mu je tepao uvijek i za sve kriv Pupi, ušetao je u dvorište Arheološkog muzeja praćen taktovima hita “Eye Of The Tiger” američkog benda Survivor. Opušteno, centristički i pobjednički, ali bez likovanja, osvetoljubivosti i Thompsonovih koračnica.
Sjetite se kako su HDZ-ove izborne fešte znale izgledati. Ona iz 2015. godine bila je toliko neukusna da je i TV gledatelje hvatao sram kad već nije aktere koji su u Karamarkovu stožeru izvodili svoj kraval. Ovaj put, iako su se kršile Capakove epidemiološke mjere, takvog primitivizma nije bilo, a ni “Eye of The Tiger” nije izabran slučajno. Grupa Survivor snimila ju je za potrebe filma “Rocky III”, doduše, nakon što Stalloneov tim nije ishodio dozvolu grupe Queen za korištenje njezine “Another One Bites The Dust”. Survivor, jedna od arenaških rock-grupa iz ranih 80-ih (Chicago, Kansas, Boston, Foreigner, Journey, REO Speedwagon...), nikada mi nije bila po ukusu, no ulickani hard rock hit “Eye Of The Tiger”, u odnosu na ono što se inače znalo čuti iz HDZ-ovih stožera, predstavlja gotovo pa pozitivan kulturološki šok, baš kao što je to i uspjeh lijevo-zelene platforme Možemo, ali ne i prefarbanog Mosta.
Uz to, ključni stihovi te pjesme - “Uzdigoh se na vrh/Imao sam želudac, zaslužio slavu/Odradio kilometražu, neću stati/Posjedujem instinkt za preživljavanje” - ne samo da korespondiraju s filmskim mečevima Rockyja nego i s političkim mečevima Plenkija koji je upornošću slamao suparnike. Njegovi politički takmaci, od Bere do Škore, trebali bi pak razmisliti o stihovima “Previše se puta dogodilo/Da si utržio strast za slavu/Ne smiješ gubiti snove iz prošlosti/Moraš se boriti da ih održiš živima”. Koje i kakve, drugo je pitanje jer od duhova i mitova prošlosti, pogotovo “crnih”, nema koristi. Naprotiv, ako suvremena hrvatska politika nešto treba, onda su to pametne vizije budućnosti. Time ne impliciram da je Plenković vizionar, a Hrvatska dovoljno dobra, ali pogledajte “radikala” Vučića i njegovu “policijsku državu” Srbiju pa usporedite sami. Dobro kaže Bojan Glavašević, Hrvatska takvoj Srbiji ne bi smjela dići rampu za ulazak u EU, ali o tome će zbog straha od utjecaja Rusije i Kine presuditi Njemačka i Francuska.
Poljska i Mađarska bolje su od Hrvatske zbog ekonomske, ali ne i političke situacije, pa je za nas bitno da Plenković, koji sada može vladati “bez ometača”, brže i odlučnije krene reformirati pravosuđe, javnu i lokalnu upravu, industrijsku i poljoprivrednu politiku te porezni, zdravstveni, mirovinski i izborni sustav. Na štetu korumpiranih, uhljeba, klijentelista, pretorijanaca, kriptofašista i drugih metastaza bivših HDZ-ovih vlada, a u korist “funkcionalne države i održive ekonomije”, “progresa i tolerancije”, kako pametno zbori Pupovac. No, Stublićeve “Dobre vibracije”, koje je u stožeru HDZ-a također zavrtio DJ, Hrvatskom bi mogle zavladati tek ako Plenković dobije najvažnije od tih mečeva. U protivnom, “tigrovo oko” moglo bi “završiti u prašini”, a Hrvatska i dalje gubiti od Slovenije, Češke, Slovačke, Estonije...