Kad netko priređuje obljetnički koncert i u to u povodu četrdeset godina karijere tijekom koje je nanizao četrdeset albuma, onda doista ima problem odabira repertoara kojim bi prezentirao najvažnije iz tako dugog i plodnog glazbenog i pjesničkog djelovanja. Upravo taj problem imao je Zoran Predin pa je večer uoči Dana žena, tijekom koncerta u rasprodanom "Lisinskom", ubacio i pokoji sastojak previše, odnosno neke obrade, mimo Arsenovih, koje je komotno mogao zaobići.
Mišljenja sam da je fokus, bez obzira na jubilej, trebao baciti na posljednji album "Zoran pjeva Arsena" s Kukuruzovićevim Django Groupom i Matijom te pokoju najvažniju solističku skladbu, gostovanje krasno sazrele Anje Rupel ubaciti kao medley prije drugog dijela koncerta s pomlađenom postavom i klasicima Lačnog Franza na slovenskom, a bez hrvatskih prepjeva i bez obrada drugih, tuđih pjesama.
Kako je s tom pomlađenom postavom nedavno objavio albume na slovenskom ("Nova nebesa") i hrvatskom ("Akustična pusa") tako je cijeli Predinov nastup u "Lisinskom" bio unplugged, uključivši, dakako, i prvi dio s Django Groupom. Uz to, Predin se već dvadesetak godina poigrava s preradama vlastitog repertoara, kao i obradama tuđih pjesama pa je i takva rabota determinirala da nastup u "Lisinskom" protekne u miješanju pjesama na hrvatskom i slovenskom jeziku, novim verzijama starih hitova Lačnog Franza, prepjevima Arsenovih skladbi i drugih izvođača; tijekom prvog dijela u gypsy-swing stilu kojim se počeo baviti na albumu "Ljubimec iz omare" iz 1998. godine, a prema kojem je pod nazivom "Ljubimac iz ormara" bio i najavljen njegov obljetnički koncert u "Lisinskom". S jedne strane bilo je to logično, no bez obzira na jasnu podjelu na dva dijela, taj koncept ipak je urodio razlomljenim koncertom promjenjivog dojma i donekle napabirčenih skladbi.
Naravno, Predin je preiskusan i prešarmantan kantautor i romantik koji će i izvedbama i konferansama o Dinamu, Georgeu Clooneyu, Zagrebu kao kolijevci njegove karijere i preminulim prijateljima Glavanu, Vrdoljaku, Bošku i Arsenu kojima je posvetio "Koji s vjetrom pjevaju" te Margiti za koju je izveo i "Kosu boje srebra" navesti publiku da mu jede iz ruke. A na koncu i ustane iz sjedalica te zapleše uz antologijske "Ne mi dihat za ovratnik" i "Zarjavele trobente" kojima je podsjetio i na dane kad je bio buntovnik iz Maribora s obruba punka i novoga vala koji će tek kasnije postati ljubimac žena i ljubavnik iz ormara. Pa i oprostiti se od razagaljenih posjetitelja s temom "A sad adio" Olivera Dragojevića iz serije "Vruć vetar" s Ljubišom Samardžićem u naslovnoj ulozi brice Šurde.
No, koliko god se sjajnoj postavi Kukuruzovića i njegvog Django Groupa te Matiju Dediću nema što svirački zamjeriti, prvi dio nastupa protekao je u donekle premirnom, pomalo ukočenom i stisnutom raspoloženju. Iz tog dijela vrhunci su bili tek "Ljubimec iz omare", "Uzmi me" i Arsenov "Moderato Cantabile". Na ostatak sam ostao manje-više ravnodušan pa čak i prema posveti Margiti i drugim pokojnim prijateljima. Drugi dio, s Lačnim Franzom, bio je konzistentniji, no ako vam na koncerte dolazi publika koja je u prosjeku jednako ili čak nešto starija i od ovog, 52-godišnjeg glazbenog kroničara, pitanje je koliko ima smisla neke antologijske skladbe tog benda sa slovenskog prebaciti na hrvatski, djelomice i s dosta izmijenjenim stihovima.
K vragu, pa Predinova publika je odrastala uz njegove pjesme na slovenskom, kao i uz pjesme bilo kojeg generacijski srodnog hrvatskog i srpskog (novovalnog) izvođača; uz Radio Ljubljanu koliko i uz Radio Zagreb; uz Mladinu koliko i uz Polet. Zauzvrat, bilo mi je ugodno biti ne najstariji nego čak i među mlađima u "Lisinskom" jer tako nešto mi se na koncertima rijetko događa. Čak sam, definitivno najnemarnije odjeven, gotovo jedini pristigao na biciklu pa me nitko neće morati skrivati kao ljubavnika u ormaru. Na stranu moda, "Čakaj me", "Praslovan", "Naj ti poljub nariše ustnice" i "Pridi meni", uz spomenute "Ne mi dihat za ovratnik" i "Zarjavele trobente" bilo je ono po što je publika najviše došla, uz pokoju Arsenovu skladbu iz prvog dijela.
Tako je najveće iznenađenje, a za mene osobni i najviši od tri vrhunca Predinovog koncerta predstavljao izlazak Anje Rupel (iz nekadašnjeg Videosexa) koja je na pozornici "Lisinskog" sigurno, uvjerljivo, sugestivno i seksi sa Zoranom otpjevala "Zemlja pleše" i "Kako bih volio da si tu", a sama i "Tko je zgazio gospođu mjesec". Glas joj je prekrasno sazrio, a izvedbe bile toliko elegantne i tečne da je i ovim putem molim da u što kraćem roku snimi barem jedan album obrada najljepših slovenskih i hrvatskih evergreena zabavne glazbe od sredine 50-ih do sredine 70-ih; uključivši i one gospođe Gabi Novak koju, kako joj rekoh uoči koncerta, ipak niti jedna dama u našoj popularnoj glazbi vjerojatno nikada neće nadmašiti.
Kad se sve zbroji i oduzme, očekivano, bila je to Zoranova šetnja, s vrsnim živućim kolegama i pokojnim prijateljima, alejom uspomena za nostalgično raspoloženu publiku koja svog ljubimca iz ormara prati već niz desetljeća. Šarmantna i romantična, ali ne i besprijekorna jer, realno, gledao sam i slušao boljih Predinovih nastupa od ovog obljetničkog. Za usporedbu, koja mi se nameće sama po sebi, koncert Vlade Kreslina s pratećim sastavom Malim bogovi, članovima bivše mu matične grupe Martin Krpan te rodbinom i prijateljima iz Beltinške bande, održan prije nekoliko godina u ljubljanskom "Cankarjevom domu" više me impresionirao od ovog u povodu velikog Zoranovog jubileja.
Nažalost, Kreslin u Zagrebu i Hrvatskoj ne uživa ni deseti dio Predinove popularnosti, premda netom za Croatia Records objavljena kompilacija od čak 36 pjesama sugerira da je posrijedi u najmanju ruku podjednako važan, kvalitetan i velik slovenski kantautor. No, kako novi val nije zakačio i impostirao Kreslina u Zagrebu kao Predina, tako hrvatskoj publici za sada ostaje samo jedan ljubimac iz tog, susjednog ormara. I jedan panker, koji je to i ostao, Pero Lovšin čiji se Pankrti vraćaju u Tvornicu kulture, 15. ožujka na prvu večer Brijačnice.