40 intimnijih prerada dobro poznatih hitova i pjesama U2, iza kojih uglavnom stoje The Edge i Bono, nisu donijele dubinu, težinu, potresnost i oštrinu kakvu je u svojoj izvedbi "One" iznjedrio Johnny Cash.
Ugodne "akustične" inačice klasika U2 za jutarnju kavu ili popodnevni čaj, ali ne i za padanje na koljena ili uzdizanje do nebeskih visina.
Svaki veliki i popularni izvođač čija karijera traje dulje od četvrt stoljeća susreće se s jednim te istim problemom. Publika radije želi repete dobro poznatih hitova iz formativnog razdoblja svog omiljenog izvođača nego što je zanimaju njegovi novi albumi. To vrijedi za Stonese, Springsteena, AC/DC, Madonnu, Rogera Watersa (Pink Floyd), Guns N‘ Roses, Metallicu, Pepperse, Pearl Jam, Depeche Mode pa tako i za U2. Vrijedi to čak i za Dylana i Radiohead, no vratimo se U2, koji i u 21. stoljeću ima dobrih albuma. Ipak, niti jedan od njih iz ovog stoljeća - bez obzira na to što su "All That You Can‘t Leave Behind", "How To Dismantle An Atomic Bomb" i "No Line On The Horizon" kumulativno ostvarili nakladu od 22 milijuna primjeraka i iznjedrili desetak hitova - nisu odjeknuli i zaživjeli poput ključnih albuma U2 iz 80-ih i 90-ih.
Uz protok godina pod svjetlima reflektora često se javlja još jedan problem, a taj je pomanjkanje inspiracije pa su posljednja dva albuma, "Songs of Innocence" i "Songs Of Experience", bili najslabiji u karijeri U2. Unatoč tome, jer stare pjesme uvijek prolaze dobro, U2 nije imao problema s turnejama pa je od 2017. do 2019. godine njihova "The Joshua Tree Tour" tijekom 66 koncerata ostvarila prihod od 390 milijuna dolara. Time je "The Joshua Tree Tour" na 13. mjestu liste najlukrativnijih glazbenih turneja u povijesti, na 3. mjestu iste liste je "U2 360 Tour" s vrtoglavim prihodom od 736 milijuna dolara, a na 14. mjestu je i "The Vertigo Tour" s prihodom od 389 milijuna dolara. Dakle, U2 je jedini izvođač koji u prvih 20 najvećih turneja drži čak tri pozicije s ukupnih prihodom od milijardu i pol dolara.
A onda je došla pandemija korone i U2 je, htio ili ne, bio prizemljen, a pojavili su se i zdravstveni problemi bubnjara Larryja Mullena Jr.-a. S obzirom da su novi albumi U2 ionako u proteklih 15-ak godina služili samo kao povod za novu turneju najvećeg (irskog) rock benda na svijetu, zaista nije imalo smisla da se upuste u snimanje izdanja s novim pjesmama. Radio i internet ionako ga ne bi zamijetili, mlađa publika sluša nešto drugo, a starije ionako zanimaju stari favoriti, osobito u koncertnom izdanju. Stoga su The Edge i Bono osmislili nešto posve drukčije, a to je u intimnom, šparnom i uglavnom akustičnom izdanju ponovno snimiti 40 pjesama koje smatraju ključnima za karijeru U2, a koje bi korespondirale i s autobiografijom Bona "Surrender: 40 Songs, One Story" (2022.). Doduše, nazivi poglavlja iz te knjige, također određeni naslovima pjesama U2, ne poklapaju se posve s odabirom 40 prerađenih pjesama s albuma "Songs of Surrender" koje je u rundi od njih deset "odabrao" svaki od četiri člana U2, ali korelacija je zamjetna i neizbježna. Stoga se može reći da je Bono svoj životni put ispričao u 40 poglavlja knjige naslovljenih po pjesmama U2, a The Edge iznova ozvučio povijest U2 u malo drukčijem odabiru sada prerađenih pjesama. Snimanja su se uglavnom obavljala u The Edgeovoj kući u Francuskoj, potom i u studijima u Los Angelesu i Londonu.
Ideja je bila, kako kaže glavni instrumentalist i producent The Edge, "vidjeti mogu li dobro poznate pjesme U2 biti promišljene u intimnijem izdanju, kao da vam Bono pjeva na uho" i možda pružiti neku novu dubinu jer tijekom vremena "Bonov glas je sazrio i ogrubio". "Sad smo ipak ljudi u 60-ima", kaže The Edge, a ne više klinci oduševljeni punkom. Stoga su The Edge i Bono gotovo posve preuzeli posao "unplugged", "ogoljenih" i "intimnijih" verzija ključnih pjesama U2, a basist Adam Clayton i bubnjar Larry Mullen Jr. pridonijeli su znatno manje. Larryja zbog problema s lokomotornim sustavom gotovo da i nema pa bi se moglo reći da je istaknutiju ulogu od njega imao naš čelist Stjepan Hauser koji je svirao u pjesmama "Where The Streets Have No Name", "Dirty Name" i "Vertigo". Zamjetnije su pridonijeli i Bob Ezrin i Duncan Stewart, a u sporadičnim ulogama gostuju Brian Eno i Daniel Lanois koji su kao producenti odigrali važne role u karijeri U2, zatim puhači poput Trombone Shortyja u "Red Hill Mining Town" i nekolicina drugih, poput zbora u "Beautiful Day". No, prije i poslije svega, ovo je album The Edgea i Bona koji su pokušali udahnuti novu dušu pjesmama U2.
Donekle im je to i uspjelo, osobito ako se posvetite jednostrukom ili eventualno dvostrukom LP/CD izdanju, dočim je ono digitalno/streaming izdanje od 40 pjesama ipak previše, posebno za preslušavanje u jednom komadu, što je obavio potpisnik ovih redaka. Ne da U2 nema 40 pjesama koje zaslužuju ovakav tretman, jer ima, nego stoga što zbog dominacije The Edgea (koji gotovo da i ne svira električnu nego uglavnom akustičnu gitaru i klavijature) i Bona (kao vokalista ostavljenog "na suhom") slušatelj stječe dojam da se malo previše njih dvojica vrte u krug. Uputnije je slušatelju stream od 40 pjesama slušati na rate ili posegnuti za jednostrukim, maksimalno dvostrukim LP izdanjem.
Pravi problem zapravo leži u nečemu drugom. Ako se prisjetite što je učinio Johnny Cash kad je kod Ricka Rubina snimio obradu "One" U2, onda je porazno što se niti jedna prerada sa "Songs Of Surrender", uključivši i "One" u izvedbi The Edgea i Bona, ne primiče emocionalnosti, dubini, težini i potresnosti koju je Cash našao u toj pjesmi, zahvaljujući svojoj moćnoj prezentaciji i Rubinovom snimateljskom i producentskom postupku. Ovdje "One" zvuči poput akustične light pop verzije za Starbucksove kafeterije, a Cash ju je iz predivne rock himne promaknuo u tešku country pjesmu kojom čovjek na samrti zaziva sjedinjenje s Bogom.
I to je glavna zamjerka cijelom albumu "Songs Of Surrender". Nepobitno su i ove izvedbe skladne, The Edge je zanimljiv s akustičnom gitarom, a Bono još i danas pjeva kao slavuj, čak i ako mu je glas grublji nego kad je bio mladić. Neke su pjesme dostatno emotivne, no niti jedna se ne uzdiže iznad originalnih verzija pa tako ni "Walk On", sada posvećena Ukrajini, nedostaje snage i energije cijelog benda. Očekivao sam da će me intimne izvedbe, samo Bona i The Edgea, pjesama poput "Sunday Bloody Sunday", "With Or Without You", "Pride (In The Name of Love)", "Where The Streets Have No Name" zgromiti u "lockdown" izdanju, ali ni to se nije dogodilo. Ugodno ih je slušati dok ispijam espresso na balkonu, ali nikako da me Bono i The Edge saspu u prah ili uzdignu do nebeskih visina. Sve je relativno dobro, ali ništa nije na višoj duhovnoj razini, a u nizu pjesama ni blizu originalnog "full band" izdanja. Ni "ogoljene" verzije izvorno "modernije" postavljenih pjesama poput "The Fly", "Vertigo", "Until The End Of The World", "If God Will Send His Angels" ili "Stay (Faraway, So Close!)" nisu zanimljive koliko sam očekivao.
OK, nije posrijedi tipičan "unplugged" album iz nekadašnje MTV-eve produkcije iz 90-ih godina kad je to bilo jako popularno, no "Songs Of Surrender" ipak je samo neobavezna dopuna repertoaru U2, a ne album koji je iznjedrio novu dubinu, dramatičnost, težinu ili oštrinu u "intimnijim" verzijama dobro poznatih hitova. Dovoljno da bude povod još jednoj turneji U2, nakon što Bono po uzoru na Springsteena održi serijal gostovanja u njujorškom Beacon Theatreu. Larry Mullen Jr. će s navodno zapakirane "Achtung Baby Live" rezidencije u Las Vegasu izostati, baš kao što je bez njega realiziran i gotovo cijeli "Songs Of Surrender". Što će biti poslije? Tko zna, možda The Edge i Bono sami održe neki svoj "Surrender Tour".