To je kao da Mount Everestu prikačite medalju jer je najviša planina na svijetu. Tako je Leonard Cohen prokomentirao dodjelu Nobelove nagrade za književnost Bobu Dylanu, ako slučajno još nekome nije jasno zašto ju je dobio.
Tom rečenicom Cohen je poručio i kako je logično, kad se već Nobel za književnost daje nekome iz svijeta glazbe i stiha, da to prvo bude Dylan, premda se kao njegov potencijalni dobitnik Leonard spominjao češće od Boba. Usput, John Hammond, koji ih je obojicu otkrio, dao im ugovor s Columbia Records za koju obojica snimaju cijeloga života, pa predstavio “urbi et orbi”, mora da je jako zadovoljan na onom komadićku neba koji je time zaslužio, a i treći iz plejade najvećih pjesnika popularne glazbe, Springsteen, također je došao do ugovora s Columbijom zahvaljujući tom najvećem lovcu na talente u povijesti glazbene industrije. Nadalje, i Dylan i Cohen su Židovi, aklamativno najveći pjesnici popularne glazbe, konvertiti na katoličanstvo, odnosno budizam, skloni biblijskim slikama u stihovima koje ispisuju. Ima još sličnosti među njima, ali i jedna velika razlika. Dylan je neke pjesme znao napisati u samo petnaestak minuta. Cohenu je za neke trebalo i više od pet godina da ih smatra dovršenim, a neke unatoč protoku vremena i snimkama i danas smatra nedovršenima, kako to navodi i u recentnom intervjuu magazinu New Yorker koji nije mogao proći ni bez Dylana.
Polomljeni blues
Jednom, vozeći se po Kaliforniji, Leonard tako reče Bobu: “OK, ti si broj jedan, ali priznaj da sam ja broj dva”. Dylan mu je odvratio: “Ne, ti si broj jedan, a ja sam nula”. Cohen kaže kako i nakon tridesetak godina, koliko je prošlo od tog razgovora, smatra da je Dylan time htio reći da je Cohenov rad “prilično dobar”, a Dylanov “van mjerila”. Danas, u istom intervjuu, Dylan uzvraća na konto Cohenovih pjesama: “Kad ljudi pričaju o Leonardu, zaboravljaju spomenuti njegove melodije koje su uz njegove stihove podjednako genijalne” pa obrazlaže zašto je slijed akorda u “Sisters Of Mercy” perfektan i zašto je kasnih 80-ih izvodio “Hallelujah” kao “polomljeni blues” u stilu Johna Lee Hookera, miljama daleko od verzije mladog, pokojnog Jeffa Buckleya koji je ranih 90-ih publiku kupio svojom prekrasnom, mnogo nježnijom verzijom iste skladbe.
Upravo melodije i detalji koji vam mogu promaknuti na prvu loptu krase novi, već peti studijski album Cohena u 21. stoljeću. Kažem već peti jer od 1967. do 2000. godine Cohen je objavio još samo devet albuma, dok je u pet godina dužoj diskografskoj karijeri sedam godina mlađi Dylan do danas snimio čak 37 studijskih albuma. Velika je to razlika, ali nije bitno manja ni distinkcija između posljednja dva Dylanova i posljednja dva Cohenova albuma. Dok se Dylan zabavljao obradama manje ili više zaboravljenim pjesmama Franka Sinatre, dotle je Cohen već malo ranije počeo voditi razgovore sa smrću i svoditi životne račune. I to ne samo svoje jer već su “Old Ideas” (2012) i “Popular Problems” (2014) nosili u sebi poveznicu između vlastite smrtnosti i apokaliptičnih vizija današnjeg svijeta. Netko bi mogao reći kako je to obrambeni mehanizam svakoga tko se osjeća nadomak smrti; da pomisli kako cijeli svijet ionako odlazi k vragu pa mu je lakše umrijeti s takvom nego sa spoznajom da napušta božanstveno mjesto iza čije posljednje granice ne postoji ništa osim ništavila i nepostojanja. No, Cohen o tome zna puno više od drugih, ne samo jer je nešto naučio kroz zen nego i jer se gotovo cijelog pjesničkog života bavi takvim temama.
Ako smo na “Old Ideas” i “Popular Problems”, a bavio se tamo i temama poput 9/11 ili čvrstinom vjere, još imali dojam da Cohen, ne tako daleko od smrti, slavi svoj, neopisivo bogat i plodan život, “You Want It Darker” zvuči tek poput posljednjeg polaganja oružja pred Bogom, smrću i svijetom koji Cohen misli ili želi relativno brzo napustiti. “Razliku, i to veliku, čini udaljenost od smrti. Uredan sam tip. Volim okončati stvari, ako je to moguće. Ako ne, opet OK. No, moj poriv je završiti što sam započeo. Spreman sam umrijeti. Nadam se da to nije neugodno. To bi od mene bilo to”, rekao je u intervjuu New Yorkeru. Doduše, ja mislim da će još relativno dugo poživjeti jer teško je povjerovati da netko sa 82 godine može snimiti tako upečatljiv i koncentriran album kakav je snimio Cohen i potom se tako brzo odjaviti s ovog svijeta. Ipak, kad čovjek začuje prvu, naslovnu pjesmu albuma “You Want It Darker” jasno mu je o čemu Cohen pjeva. Dok nas u tu skladbu tužnim pojanjem uvodi crkvenjački zbor, Cohen zagrobno dubokim glasom započinje svoju tužbalicu: “Ako si ti djelitelj karata, ja sam ispao iz igre/Ako si ti iscjelitelj, to znači da sam slomljen i slab/Ako je tvoja slava, moja je sramota/Ako želiš tamnije, utrnut ćemo plamen”. Refren i sama pjesma završavaju stihom “spreman sam, Gospode”, a nakon toga nema ni primisli o bilo čemu osim o dolasku kosca na vrata.
Odlazak muze
Sluga se tek može nadati, ako već odlazi s ovog svijeta, da dolazi pred Boga, a ne pred Sotonu koji kao da je zavladao ovozemaljskim carstvom pa valjda ne vlada i onim nebeskim. No, ne pomažu u tome ni “milijuni svijeća upaljenih za pomoć koja nikad neće doći”, čuda kojima je svjedočio Cohen, poput pretvaranja vode u vino i obrnuto, kao što nam pjeva u narednoj “Treaty”. Nije od pomoći ni okretanje leđa i đavlu i anđelima u trećoj po redu “On The level” jer svaka od devet pjesama na “You Want It Darker” zvuči poput Leonardovog opraštanja sa svime do čega mu je bilo stalo tijekom života. Posebice s ljubavlju, čak i kad u zlokobno sporom i tužnom countryju “Leaving The Table” kaže kako mu više ne treba ljubavnica i kako ne traži oprost jer samo na njemu leži krivnja za sve što je u životu polomio. Nedavna smrt Marianne Ihlen, norveške muze s kojom je davno ljubovao na Hydri, a bez koje ne bi nastala epohalna “So Long, Marianne”, slučajno se uklapa u Cohenovu posljednju slagalicu o životu koji se sprema napustiti i smrti s kojom se sprema suočiti.
Ako su se dva prethodna Leonardova albuma mogla također tumačiti poput odjave s ove i prijave na onu drugu recepciju iza koje nitko pouzdano ne zna što stoji - smrt ipak nije njujorški Chelsea Hotel u kojem je Cohen boravio burnih šezdesetih, iako se u njemu živjelo i na rubu smrti - sada dileme nema. Teško je zamisliti mračniji, depresivniji, tužniji i finalniji album od “You Want It Darker”. Ne samo u stihovnom nego i u glazbenom pogledu jer je Cohenov sin Adam mali broj pretežito tiho sviranih instrumenata posložio u zastrašujuće tmastu zvučnu sliku. “Steer Your Way”, nakrcana biblijski apokaliptičnim motivima, a iza koje dolazi tek instumentalna violinska koda “Treaty-Reprise”, zvuči tako da iza nje riječi više nemaju nikakvog smisla. Nevjerojatan je to kontrapunkt čak živahne melodije i tako turobnih misli o neumitnom curenju zrnaca zvanih život.
Zadnje veliko pitanje
Stoga, ako ste se ikada zapitali kako zvuči dolazak smrti, moguće je da je to baš nalik pjesmama s Cohenova albuma “You Want It Darker” spram kojeg Dylanovi hommagei Sinatri na albumima “Shadows In The Night” (2015) i “Fallen Angles” (2016) zvuče poput revijalne ili zabavne glazbe. U ovoj dekadi, s Nobelom i bez njega, Dylana je albumima Cohen ipak nadmašio, a jedino što se ove godine može mjeriti s težinom “You Want It Darker” je “Blackstar” kojim je Bowie i vlastitu smrt pretvorio u konačan umjetnički čin i “Skeleton Tree” njegovog učenika Nicka Cavea, uvelike nastao pod težinom smrti njegovog sina Arthura. U taj krug donekle spadaju i zvukom posve drugačiji “Patch The Sky” Boba Moulda koji je na posljednji počinak ispratio roditelje te “Post Pop Depression” Iggyja Popa koji je u kratkom roku pokopao preostale originalne članove The Stoogesa. Pojednostavljeno, najdojmljiviji albumi A.D. 2016 za potpisnika ovih redaka su oni koji se bave smrću kao posljednjim velikim pitanjem života.