U samo tjedan dana dva od tri najvažnija i najpopularnija britanska sastava stasala u 21. stoljeću, Franz Ferdinand, Arctic Monkeys i Babyshambles Petea Dohertyja - čiji su The Libertines početkom milenija, zajedno s njujorškim Strokesima, pokrenuli revitalizaciju rocka - objavila su nove albume. U vremenima Oasisa i Blura pa sve tamo do Beatlesa i Stonesa britanski glazbeni magazini i tabloidi bi oko takvog rasporeda objavljivanja albuma zakuhali medijsku frku. Danas toga nema jer tabloide više zanimaju “fajtovi” pop-pjevačica, a i rock je, kažu, ponovo na izdisaju iako su nastupi Mumford & Sonsa, The Rolling Stonesa i Arctic Monkeysa na Glastonburyju prozvani koncertima godine.
40 GODINA ‘DNEVNIKA JEDNE LJUBAVI’ JOSIPE LISAC Najfascinantniji debi u povijesti hrvatske glazbe
Osvajanje Amerike
Ipak, posljednje značajne i tiražne debi albume, kad su posrijedi rock-bendovi, Velika Britanija je dobila s prvijencima The Libertinesa, Franza Ferdinanda, Arctic Monkeysa i Mumford & Sonsa. Premalo za posljednjih deset godina britanske rock-historije pa nas već bije nostalgija za zanosom koji je pratio Arctic Monkeyse kao tinejdžerske vlasnike u povijesti britanske popularne glazbe najbrže prodavanog, sjajnog i nabrijanog debija “Whatever You Thought I Am, That’s What I’m Not” ili frku koja se kuhala oko The Libertinesa i njihova “Up the Bracket”. Teško je naći uzbudljiviju stvar od napaljenog mladog rock’n’roll benda koji s gitarama i bubnjevima ima potrebu svoju nutrinu ispljunuti u lice javnosti.
U međuvremenu Arctic Monkeys je od klinačkog post-punk benda izrastao u kvalitetan, moćan i zreo rock-sastav koji i na petom albumu “AM” zvuči svježe i seksi, možda i zato jer je “otkrio” Ameriku, što je za britanske bendove oduvijek bio važan, ali ponekad i prezahtjevan korak. Beatlesi i Stonesi ne bi postali najveći da nisu u sebe “upili” Ameriku koju su onda “osvojili” njezinim oružjem. Arctic Monkeys, doduše, nisu je “pokorili”, ali su znalački prošli transformaciju od malog engleskog benda do sastava koji se suvereno poigrava američkim glazbenim idiomima poput west-coast psihodelije ili desert-rocka.
U tome im je pomogao tutor Josh Homme iz Queens of the Stone Agea, a do određene razine ta se suradnja nastavila i na ovoljetnim albumima oba benda.
I MARK KNOPFLER I ERIC CLAPTON NJEMU DUGUJU SLAVU Aleksandar Dragaš o J.J. Caleu
Najavni, jaki singlovi “R U Mine” i “Do I Wanna Know” sugerirali su da bi “AM” mogao biti psihodelični rock-album i po tome prilično srodan “...Like Clockwork” QOTSA, no “One for the Road” donosi iskorak u R&B vode, pri čemu ovdje ne mislim na rhythm & blues Stonesa nego na suvremenu inačicu tog pojma.
Ponoćna seksi ploča
Ne, nisu Arctic Monkeys postali braća Justina Timberlakea, ali usporedba sa Stonesima kad su se kasnih 70-ih poigrali diskoglazbom nije neprecizna. Na tom tragu, iako naslov albuma “AM” i pjesma “Mad Sounds” sugeriraju naklon albumu “VU” i zvuku Velvet Undergrounda, izjava Alexa Turnera o pokušaju da beatove Dr. Drea shvati kao R&B Ikea Turnera u tretmanu Beatlesa pa ih “stratocasterom provuče kroz pustinju” odlično opisuje intenciju Arctic Monkeysa koji su hrabro odlučili postati rock-bend koji se poigrava plesnim ritmovima. Srećom, inteligentno i suvislo, bez previše disko-pop šminke, a našlo se mjesta i za lennonovski napisanu, blago countryziranu “No. 1 Party Anthem” pa “Arabellu” s rifom kojeg se ne bi posramili ni Led Zeppelin ili Black Sabbath. “Why’d You Only Call Me When You’re High?” i “Snap it Out” prvoklasni su rock’n’soul hitovi, a odjavna balada “I Wanna Be Yours” prekrasan komad psihodeličnog popa s gospelovskim pratećim vokalima.
Kad se zagrebe ispod površine, “AM” je stilski prilično širok, a opet vrlo kohezivan album. To je zavodljiva ili, kako Josh Homme reče, “ponoćna seksi ploča” s čestom uporabom falseta koji sugerira pohotu, odnosno efektan album benda koji uspijeva rock ponovo učiniti plesnom, seksepilnom i, ako baš hoćete, pop-glazbom, a to je ono što tom žanru danas najviše nedostaje. To je bila i namjera solidnog, ali i stilski nešto uže postavljenog i ipak manje impresivnog novog albuma Franza Ferdinanda.
Dobar album nepogrešivo engleskog rock-bEnda
Pete Doherty, koji je s The Libertines početkom milenija inspirirao tisuće engleskih klinaca da uzmu gitaru u ruke, nije po zatvorima kao nekoć, odavno ne ševi Kate Moss, nekako je uspio preživjeti svoje poroke pa čak i objaviti novi album s Babyshamblesima, a tako nešto tabloide ipak ne zanima. Jest da mu je za to bilo potrebno šest godina i da još uvijek nije kadar uhvatiti tonalitet gotovo ni u jednoj pjesmi, iako su melodije pamtljive i jednostavne, ali ta Dohertyjeva mana ujedno je ona doza njegova šarma na koji iznova padnem, čak i kad ode u country-pop, ska s daškom duba ili šan(k)sonjerski rock, što mu fino pristaje.
Babyshambles, unatoč tim šetnjama, ostaju nepogrešivo engleskim bendom, čak iako se Doherty preselio u Pariz u kojem je s basistom Drewom McConellom napisao većinu pjesama za “Sequel to the Prequel” u ovitku Damiena Hirsta. On je tip Engleza koji će i u Parizu piti u engleskom pubu i koji malo mari za bilo što osim da uzdigne glavu nakon vina koje je doručkovao i gleda pingvine u zoološkom vrtu. To nekima ne bi bio štof za dojmljive pjesme, ali Doherty je talentiran autor.
U našpananoj produkciji Stephena Streeta koji je radio s The Smiths i Blur, poluraštimani zveket Babyshamblesa je i mogući podsjetnik na ono što su kasnih 70-ih činili The Clash, The Specials, The Jam i Ian Dury ili The Kinks kasnih 60-ih, a ponekad Doherty nalikuje i Dylanu kad se napije. “Sequel to the Prequel” nije mjerljiv s najboljim radovima spomenutih, ali Babyshambles imaju duše, mesa i krvi, a Doherty šarma i dovitljivosti kakvi nedostaju mnogim bezličnim (indie) rock i (post) punk bendovima diljem svijeta. Prepoznatljivi su na prvu loptu, razbarušeni, zabavni i imaju gard koji ih drži na nogama čak i kad su obnevidjeli od alkohola.