Anna Calvi uskoro, 20. studenoga, nastupa u ljubljanskoj dvorani Kino Šiška. Ne znam kako o njoj tim povodom pišu slovenski mediji, ali u hrvatski, uoči nastupa na šibenskom Terraneu 2012. i koju godinu poslije u zagrebačkoj Tvornici kulture, Annu su prvo navodili kao “muzu” Karla Lagerfelda i prelijepu ženu efektnog modnog ukusa. Tek potom je ovdašnjoj javnosti bila barem donekle zanimljiva zbog strastvenih ljubavnih pjesama, divnog i čistog glasa te distorziranog twanga električne gitare. Bizarno, jer pjesme i izvedbe zadivljujuće su joj barem koliko i elegantna scenska pojava pa ne čudi da ju je u vrlo ranoj fazi karijere, debelo prije osvajanja nagrade Mercury, sveudilj hvalio Brian Eno. Ubrzo ju je i Nick Cave pozvao kao gošću na nekoliko nastupa Grindermana.
Nedavno objavljen album “Hunter”, realiziran i uz pomoć Adriana Utleya i Martyna P. Caseya, producirao je Nick Launay, koji je isti posao obavljao za The Birthday Party, Nicka Cavea, Grinderman, Davida Byrnea, Killing Joke, Arcade Fire, P.I.L. To dovoljno govori o Calvinom ugledu.
Ako se prije doimala više poput kakve junakinje iz nekog od filmova Davida Lyncha, sada je posve jasno da pred nama stoji iznimno snažna i kapacitirana kantautorica koja doista može izdržati usporedbe s Patti Smith, PJ Harvey, Kate Bush i Siouxsie Sioux, ali i one s Nickom Caveom, Markom Laneganom i Jeffom Buckleyem. Glazbom se počela baviti još kao djevojčica, a u prve tri godine puno je vremena provela i po bolnicama, zbog displazije kuka. To ju je na neki način potaknulo da živi u svom, imaginarnom svijetu, a talijansko podrijetlo uputilo ju je na izvođače poput Captaina Beefhearta s jedne, ali i operne dive, poput Marije Callas, s druge strane glazbenog spektra.
Na koji vam je način pohađanje glazbene škole pomoglo u oblikovanju vaše glazbe?
- Violinu sam u glazbenoj školi učila svirati od 6. godine, no kao gitaristica sam samouka. Osjećam da je glazbena škola istrenirala moje uho, naučila me frazirati i cijeniti svaku notu te uvelike utjecala na moj način pjevanja u smislu da i vlastiti glas smatram instrumentom.
Brian Eno vas je nazvao ‘najboljom pojavom nakon etabliranja Patti Smith’, a vaš debi album producirao Rob Ellis, producent brojnih izdanja PJ Harvey. Koliki je njihov utjecaj na vašu glazbu?
- Rekla bih da je najveći utjecaj na mene izvršio Jeff Buckley; njegov glas, introspekcija, želja da riskira, način sviranja i ton njegove gitare. Doista smatram da za glazbu nije važno kojeg je roda interpretator. Dapače, glazba je način da se izbjegne spolna ili rodna uloga. Brian Eno, pak, dao mi je zadivljujuću podršku i na tome ću mu uvijek biti zahvalna, a inspirativno je sagledati autore i izvođače poput Patti Smith, koja se na nevjerojatan način poigrava riječima, i to bez namjere da se ikome dodvori.
Nick Launay producirao je vaše posljednje izdanje ‘Hunter’, kao i neke albume Nicka Cavea. Smatrate li se bliskim Caveu i što ste naučili nastupajući na njegovim koncertima?
- Bio je to pravi ‘master class’ o tome što znači biti u bendu, na koji način biti lider sastava i kako glazbu izvoditi uživo. Jednostavno rečeno, moraš biti neustrašiv i zgrabiti publiku za vrat, to sam naučila od Cavea.
Jednom ste izjavili da ste ‘puno vremena proveli zatvoreni u sobi, pjevajući uz ploče Edith Piaf i Nine Simone’. Kako vam je to pomoglo?
- Te pjevačice, kad pjevaju, doista daju sve od sebe. Ispod njih nema sigurnosne mreže, a ja nastojim biti takva pjevačica. Želim stupiti na mjesto na kojem se ne mogu sakriti ni od koga, ni iza čega.
Novi album objavili ste tek pet godina nakon prethodnog izdanja ‘One Breath’. Kako se to odrazilo na pjesme s ‘Huntera’? Zvučite mi mračnije i sirovije nego ranije.
- Ne bih rekla da zvučim mračnije. Smatram da je ‘Hunter’ moja najsvjetlija ploča, ali slažem se da je sirovija jer sam se željela do kraja osloboditi i galvanizirati. Uzela sam si vremena kako bih napisala pjesme na koje se doista mogu biti ponosna i iza kojih posve mogu stati kao autor i izvođač.
Rekao bih da je ‘Hunter’ ciklus pjesama o žudnji. Jesam li u krivu i tko je lovac, a tko lovina u vašim novim pjesmama?
- Ovaj album je o ženi koja je lovac, onoj koja odlazi u svijet, vidjeti što joj pripada. Ona istražuje vlastita zadovoljstva, bez imalo srama, no osjećam i da je svatko od nas ponekad lovac, a ponekad lovina. ‘Hunter’ je album o tim i takvim kontrastima.
Atmosfera nekih od vaših pjesama, posebice onih s debi albuma ‘Anna Calvi’, podsjeća i na atmosferu iz nekih od filmova Davida Lyncha. Osjećate li se nalik ženama iz njegovih filmova i kakve filmove volite?
- Ne osjećam potrebu da se identificiram samo s drugim ženama. Naprotiv, gledajući filmska djela, često se poistovjećujem s muškarcima. No, složila bih se s time da svoje pjesme poimam ili osmišljavam poput malih filmova pa se može reći da je sedma umjetnost važna inspiracija za moju glazbu, osobito ona Gusa Van Santa.
Karl Lagerfeld vas obožava. Koliko vam je moda važna, kako na pozornici, tako i privatno?
- Sviđa mi se to što je moda prilično izravan način da poručite drugima kakvi su vaši stavovi. Rabim je kao način da dodatno izrazim sentiment svoje glazbe jer odavno živimo u svijetu podređenom vizualnom dojmu.
Nije Lagerfeld jedini, rekao bih, mnogi gledaju na vas kao na jednu od najljepših žena na današnjoj glazbenoj sceni. To su mi rekli i neki od posjetitelja vašeg koncerta u Zagrebu. Smatrate li da time pomažu ili odmažu vašoj glazbi?
- Ha ha ha! Nitko dosad mi nije rekao da me smatra toliko lijepom, no bez obzira na takve dojmove o meni, smatram da moja pojava niti posebno pomaže, niti bitno odmaže konačnoj percepciji glazbe koju stvaram.
Prema vama, ‘svijet je još i danas podređen muškarcima’, a možete li pojasniti i vašu izjavu prema kojoj ‘rock’n’roll još nije gotov, ali muški rokeri jesu’?
- Većinu najvažnijih pozicija u društvu drže muškarci, od politike do kulture, pa se doista može reći da se svijet i dalje vrti oko njih premda je toliko drukčijih pogleda i iskustava koje bi trebalo čuti, a koji ne potječu od bijelih heteroseksualnih muškaraca. Upravo zbog toga smatram da se stvari moraju mijenjati, a mislim da zbog tradicionalnih rodnih uloga pate i žene i muškarci. Goni me jaka znatiželja da skinem sve te slojeve predodređenih nam uloga pa da vidim što se krije ispod njih. A kad sam rekla da ‘rock’n’roll još nije gotov, ali muški rokeri jesu’, željela sam poručiti da je konačno došlo vrijeme da snažnije čujemo i druge glasove i mišljenja u glazbi. Naravno, i muške, ali ne samo njihove.
Bi li pogrešno bilo reći da se albumom poput ‘Huntera’ natječete ne samo s PJ Harvey ili Cat Power, nego i s Nickom Caveom ili Markom Laneganom, baš kao što se Patti Smith nije samo natjecala s Joni Mitchell ili Joan Baez, nego i s Bobom Dylanom ili Bruceom Springsteenom. Čini mi se da novim albumom želite prebrisati granice između ženskih i muških glazbenih umjetnika.
- Glazba nije natjecanje pa se ne namjeravam natjecati ni s kime, ali da, zašto bi itko mario o tome svira li prekrasno violinu neka žena ili neki muškarac? Glazba nema rod i to je jedan od razloga zašto nas oslobađa.