Koncem osamdesetih godina prošlog stolježa na televiziji je u nožnom programu išla serija Kriminalističke priče, u kojoj se u uvodnoj špici, preko kadrova Cadillaca i treperavih lasvegaških reklama, vrtjela Del Shannonova “Runaway”. Nikad prije nisam čuo za Del Shannona niti sam se kasnije, da budem iskren, podrobnije bavio njegovom diskografijom, ali “Runaway” je bila izvrsna. Rasna rock’n’roll numera srednjeg tempa, s pamtljivom gitarskom frazom i nekakavim pištavim klavijaturama za koje sam, samo za ovu prigodu, naučio da se zovu musitron.
Osim Dela Shannona, u Kriminalističkim pričama prvi smo se put susreli i s Dennisom Farrinom, glumcem koji je zapanjujuće sličio pokojnom Draženu Vrdoljaku.
Serija je bila vrlo omiljena, sutradan se ujutro u svim uredima i radionicama i razredima prepričavao sadržaj sinoćnje epizode. Čitava je zemlja, otkrio bih, iza ponoži još bila budna. Bilo je to dobro vrijeme, ili barem ja ne pamtim bolje.
Odjednom je bilo televizijskog programa iza jedanaest navečer, američkim filmovima više nisu trebale dvije godine da dođu u naša kina, a plaća je uskoro bila dvije tisuće maraka. Bila je to velika, praktično nepotrošiva suma, iako smo kupovali viski, pušili strane cigarete i, uopće, živjeli kao begovi. Socijalizam se na naše oči raspadao.
U novinama i na televiziji su se čak pojavili nekakvi namršteni muškarci sa socijalnim naočalama, bivši politički zatvorenici, da nešto palamude o demokraciji i višepartijskom sistemu i narod bi ih uljudno saslušao i pročitao, ali neočekivano potrošačko veselje bilo im je zapravo mnogo uzbudljivije.
Još i danas kada čujem solo na musitronu i Del Shannona kako falsetom pjeva “waaa-waaa-waaa-waaa-waaay”, sjetim se tih nevjerojatnih dana, kada je jedna politička civilizacija umirala, a druga nije bila još ni na obzorju.
“Runaway” me vrati u lakoću življenja u predahu između dvije sive represije. Mlad i zelen, nadao sam se da će zauvijek ostati tako lijepo. Jebi ga, nije.