Impresivan izbor Aleksandra Dragaša 24 pjesme za 24 sata sudnjega dana u nemilu povodu atmosfere koju je posijao koronavirus podsjetio me da i mi konja za utrku imamo. Mi? Da, branša takozvane ozbiljne glazbe koja upravo u ovom času nerijetkih katastrofičnih posljedica gubi svoju označnicu “ozbiljna”, spajajući se s lucidnom misli Pierrea Schaeffera, oca konkretne glazbe: “u muzici je sve muzika”.
Ta je misao davne 1972. potaknula Milka Kelemena, već tada svjetski slavnoga avangardnog skladatelja, na ideju o ostvarenju multimedijalne opere koja se nakon prvotnog naslova “Opera bestial” prometnula u “Apokaliptiku”, operu-balet-dramu-svjetlo-projekcije-živu i snimljenu glazbu-kinetiku-film-skulpture..., u grandiozni projekt nikad do kraja ostvaren u cjelini, ali realiziran u raznim inačicama diljem svijeta.
Suradnja s Arrabalom
Da bi u svojoj skladateljskoj domeni dobio partnera s kojim će se razumjeti, Kelemen se udružio s Fernandom Arrabalom, španjolskim književnikom, autorom Teatra panike i istoimenog pokreta koji, prema njegovim riječima, zapravo nikada nije realno postojao i svatko se mogao smatrati njegovim tvorcem.
Treći član autorske ekipe bio je Edmund Kieselbach, likovni umjetnik s velikim iskustvom u multimedijalnim projektima kojima je 70-ih godina prošloga stoljeća njemačka scena obilovala. No, upravo je on, prema svemu sudeći, sa svojim tehničkim zahtjevima i bio uzrok zbog kojega “Apokaliptika” kao narudžba Njemačke opere Berlin nije zaživjela u cijelosti, već kao koncertna praizvedba 1979. u Grazu na festivalu Musikprotokoll, u Dresdenu kao balet koji je gostovao i na Muzičkom biennalu Zagreb 1983., s pojedinim glazbenim dijelovima na raznim koncertima, samo je Köln vidio čak 40 izvedbi, a najpoznatije su bile one svjetskog pantomimičara Milana Sládeka a koji je “Apokaliptiku” uz razne suradnike izvodio diljem svijeta, pa i u Zagrebu i Dubrovniku.
Najpoznatije izvedbe su bile one svjetskog pantomimičara Milana Sládeka koji je “Apokaliptiku” uz razne suradnike izvodio diljem svijeta, pa i u Zagrebu i Dubrovniku;
Milan Sládek i Milko Kelemen na jednoj od izvedaba
Temeljne zamisli
No, što je zapravo u to vrijeme nagnalo Kelemena i Arrabala na ovu avanturu bez presedana u svjetskom kazalištu? Konkretnoga povoda nije bilo ako “ne računamo” hladni rat koji je tada još uvijek trajao, pojave terorizma, buntovničke pokrete mladih, vječno prisutno pitanje “kuda ide ovaj svijet”.
Odgovora dakako nije bilo, niti ga je moglo biti, niti ga ima danas, no dvojica umjetnika krenula su svatko iz svojih polazišta, trauma, snova i želja: Kelemen u vječnoj potrazi za arhetipom glazbe i života, a Arrabal i dalje pod pritiskom Piccasove “Guernice”. Na prvi pogled bio je to nespojivi spoj ezoteričnog i stvarnog, no ujedno i spoj humanističkog pogleda na svijet koji je u tom trenutku bio sve prije nego human. I počeli su motriti Knjigu nad knjigama u interakciji sa svijetom u kojem su živjeli.
“Sve od njegova postojanja čovjeka označujemo kao animal rationale”, piše Kelemen. Time se ističe da u ljudskome biću postoji dualizam životinjskog i razumskog. S jedne strane čovjek je dio prirode, a s druge strane njegova je sposobnost da misli; i jedno i drugo objedinjuje čovjekova svijest. To temeljno značenje dvostrukosti čovjekova bića idejno je odredilo daljnji razvoj koncepcije djela... Te su refleksije odredile temeljne zamisli nove opere. Čovjek, životinja, stroj i njihovo međusobno naizmjenično djelovanje. Pritom odnos čovjek-životinja proizlazi iz nesvjesnog, arhetipskog sloja, a odnos čovjek-stroj iz svjesnog racionalnog sloja.
Kritika
U daljnjem tumačenju autori će se referirati i kao kritičari svoga vremena: osudit će zagađivanje okoliša, iscrpljivanje zemnih sirovina, diktature, socijalnu nesigurnost, prenapučenost, bolesti... Ne zvuči li nam to poznato? A napisano je prije gotovo pola stoljeća! Od Geneze postanka svijeta, egzodusa, patnji, ratova, sudaca... nije se baš puno toga promijenilo. I na kraju “Apokaliptike” - apokaliptika postojećeg, nakon Babilonske kule i potrošačkih “dobara” slijedi kaos, ljudi se raskrvljuju, ljudi se opet ujedinjuju.
Happy end? Naivnost? Očekivanje nemogućeg? U umjetničkim glavama sve je moguće. Vizije su uvijek dobro došle, no one pozitivne rijetko se ostvaruju. Kelemen i Arrabal htjeli su upozoriti niti ne sluteći što sve još može zaskočiti ovu civilizaciju. Nije ni Beethoven kad je skladao svoju “Odu radosti”! Ljudi se nisu zbratimili, pošasti sve više pokazuju mnoga gadna lica, gladni su i dalje gladni, a bogati još bogatiji! I što je ostalo? Ostala je glazba, baš svemu usprkos.
U ovom slučaju velikoga Milka Kelemena čija “Apokaliptika” još uvijek čeka svoju cjelovitu praizvedbu. Možda kad jednom prođe ova, stvarna, dođe na red i ona multimedijalnog kazališta. Danas je nedvojbeno aktualna. Koronavirus podsjeća!