Kad sam prvi put usred krša, okružena sivim kamenjarom, ugledala Ivana Judaša kako zatvorenih očiju svira handpan, izgledalo je kao da ritmički dodiruje leteći tanjur ili kornjačin oklop koji proizvodi specifičan, mekan zvuk. Razliježe se u često duge vibracije i podsjeća na mješavinu harfe i marimbe.
Slušala sam ga za nedavnog koncerta održanog u krškom kamenjaru iznad Bribira, u sklopu festivala Krasopis, na kojem su se okupili ljudi od znanja i strasti za kamenom; znanstvenici, speleolozi, umjetnici koji istražuju krš.
S prvim tonovima koncerta počela je lijevati kiša. Ipak, nikome nije palo na pamet otići. Stisnuli su se pod kišobranima, s kojih su tekli potoci, publika kao da je, vremenu unatoč, posve uronila u glazbu kojoj je kiša činila dodatnu atmosferu.
Jud...