Tame Impala i Arctic Monkeys u pulskoj Areni, Rage Against the Machine, Kiss, Sting i The Cure u zagrebačkoj Areni, Kings of Convenience na Tvrđavi sv. Mihovila u Šibeniku, Milky Chance u Tvornici... Sve su to tek neki od koncerata koje u Hrvatskoj u narednom periodu priređuje Charm Music, glazbena agencija iza koje stoji zaljubljenik u glazbu i Balkan, Britanac s adresom u Istanbulu, Nick Hobbs.
On je u Tursku preselio prije 19 godina. Iako tek u posljednje vrijeme intenzivnije radi na glazbenim događanjima u Hrvatskoj, njegova je povijest rada u državama bivše Jugoslavije duga.
- Bio sam glavni booker za INmusic i Exit, kao i za neke male festivale u Sloveniji. A i godinama sam bio menadžer Laibachu. S vremenom sam se fokusirao na područje Balkana, a beogradski smo ured Charm Musica otvorili prije šest godina – kaže Hobbs.
Charm Music danas ima urede u Istanbulu, Pragu, Beogradu, Varšavi i Rijeci, no s partnerima rade u svim državama jugoistočne Europe.
- Moja politika je da, ako u nekoj zemlji nemamo dovoljno jakog suradnika, otvorimo svoj ured. Tako je, recimo, bilo u Srbiji nakon što smo prestali raditi s Exitom i INmusicom – priča Hobbs.
U Istanbul je prije gotovo dva desetljeća preselio iz Londona.
- Iz pozicije Zapadne Europe, Balkan je romantiziran. Ima puno malih zemalja s različitim jezicima, etničkim skupinama, kulturama, povijest s puno frakcija i priličnim brojem ratova. Uvijek postoji taj osjećaj da je Balkan manje razvijen od Zapada, što je donekle istina, ali u dobrom dijelu i nije. Balkan je povijesno iznimno bogato područje. Znači li to puno? Vjerojatno ne. Ali meni se jako sviđaju balkanske zemlje, kao i, primjerice, južna Europa – objašnjava, dodajući da je, osim u Britaniji, neko vrijeme živio i u Švedskoj. Svako područje na kojem živiš te, kaže, oblikuje. A on je odlučio da mu je najbolje upravo na Balkanu.
Pitamo ga koje su specifičnosti rada u glazbenoj industriji u Hrvatskoj.
- Cijene ulaznica su manje nego, primjerice, u Austriji, ali ne bih rekao da su toliko male. Organizacija koncerata i kulturnih događanja je teška gdje god se nalazili. Nemam osjećaj da je ovdje posebno teže nego negdje dalje. Otvorili smo tvrtku bez problema, nemamo poteškoća s vlašću, nemam osjećaj da je korupcija na visokoj razini kad uspoređujem stanje u Turskoj ili Srbiji. Moguće je ovdje voditi biznis. No tu su stvari na koje treba misliti u svakom poslu. Moraš zaraditi više nego što gubiš, poznavati tržište, mariti za kvalitetu onoga što radiš, učiti iz iskustva. To su normalne stvari, u kojima doduše neki ljudi nisu dobri – govori Hobbs.
S njim smo se našli dan nakon zagrebačkog koncerta The Smilea. Izvedba je oduševila publiku, no pokazalo se da Hala, koja ima samo jedan ulaz, možda ipak nije prostor koji nije adekvatan za ovakav tip koncerta. Upravo je to, kaže Hobbs, jedan od slučajeva iz kojih treba učiti.
- Ispričavamo se publici, naučili smo iz ovoga. Srećom, nitko nije ozlijeđen. Profesionalno uvijek pokušavaš predvidjeti ovakve stvari, no to ne uspije uvijek. U slučajevima kad ne uspije, najmanje što možeš je iz toga naučiti - kaže organizator, dodajući kako su prvi puta radili u ovome prostoru.
Kad pričamo o organizaciji koncerata, nužno je spomenuti period koronavirusa. Bile su to dvije godine bez prihoda.
- Bilo je teško, no imali smo dobru godinu 2019. Profit smo iskoristili da bismo održali kompaniju. 2021. smo za to uzeli i zajam od banke. Reducirali smo radno vrijeme i broj ljudi te ostale resurse. Imali smo neke podrške od Vlade, radili smo koliko smo mogli, organizirali smo koncerte s lokalnim umjetnicima, a neke i online. Nekako smo radili, ali u puno manjem obujmu – priča Hobbs.
Razgovaramo i o tome koji su mu kriteriji po kojima odabire izvođače koje će bookirati.
- Kad si promotor, ne sviđa ti se glazba baš svih izvođača s kojima radiš. No, bila ta glazba po mojem ukusu ili ne, kvalitetna je. Nisam fan Rammsteina, nikad ih ne bih slušao doma. Ali su jako zabavni i jedinstveni uživo – kaže.
S obzirom da rade na brojnim koncertima, logičnim se nameće pitanje planiraju li uskoro možda i neki festival u Hrvatskoj.
- Trenutno nemamo takvih konkretnih planova. Volio bih da se u budućnosti dogodi i to, no tu odluku treba promisliti. Festivalsko tržište u Hrvatskoj je već sada prilično bogato, a zemlja je mala pa treba biti oprezan – kaže Hobbs, pa nastavlja: - Radio sam i s Terraneom, koji je glazbeno bio odličan, ali financijski neisplativ. Zato treba paziti. Lako je uložiti puno vremena u nešto za što će se na kraju ispostaviti da je greška – priča.
Kao Britancu, festival poput Glastonburyja mu je vječiti san.
- Pri tome mislim na ideju festivala koji dođe do toga da sam event postaje važniji od umjetnika koji na njemu nastupaju. Mislim na festival koji postane kulturna činjenica. Tu se treba zapitati što bi ovdje bio taj magični faktor. Onaj faktor kojeg je u svojim počecima imao Exit. To je bio festival koji je nosio određeni vrijednosni sustav, lifestyle, akciju. Dok je INmusic, primjerice, klasičniji tip festivala, onaj na kojeg odeš jer želiš vidjeti bendove. A u onome što ja zamišljam možeš uključiti teatar, politiku, ekološku akciju, što god želiš. No moraš uhvatiti zeitgeist, postići to da te ljudi podržavaju. Ali i doći do novca od vlade, sponzora, lokalne samouprave... - objašnjava.
Kad se baciš na takav projekt, govori, to je kao da si dobio dijete.
- Ne možeš reći: "Ok, sad mi je dosadilo i više to neću raditi". Stvar je dugoročna – kaže.
U bavljenju koncertima je iznimno važno imati strast.
- I to je biznis, ali nije bankarstvo. Moraš to voljeti jer zašto bi se inače time bavio. To bi bilo ludo – priča.
Kao i brojni klinci je, govori, volio glazbu.
- Ona je do moje 16. godine bila sastavni dio mojega života. A onda je postala centralni dio mog života. Bend koji je promijenio moj pogled na glazbu je bio Captain Beefheart & His Magic Band – prisjeća se.
Kaže da mu je danas u poslu jako važno raditi s lokalcima. I sam je dio mentorskih programa u kojima radi s bendovima koji po njemu imaju potencijal probiti se na internacionalno tržište.
Zna li neke hrvatske bendove?
- Znam, primjerice, za Darka Rundeka. Volio bih naći neke hrvatske glazbenike s kojima bih mogao raditi i u inozemstvu. Da bi to uspjelo, moraš biti drugačiji. A taj je faktor nešto za što ne postoji formula – kaže.
Nekad formulu čak nije ni prepoznavao.
- Mogao sam raditi s Dubiozom kolektiv, no nije mi se sviđala njihova glazba. Danas vidim da je to bila greška – iskren je.
Osim glazbe, Hobbs obožava i prirodu. Oduvijek je bio vezan za selo, planinario, šetao po šumama i obalama mora. U obrazovanju je uvijek težio prirodnim znanostima, zaljubljenik je u biologiju. Postao je vegetarijanac, pa onda i vegan.
Naviku planinarenja zadržao je i po preseljenju u Istanbul.
2013. je sudjelovao na velikim protestima protiv uništavanja malog parka u centru turske metropole.
- Taj se protest pretvorio u svojevrsnu revoluciju. U Zagrebu bi to bio najmanji park u gradu. No u Istanbulu parkova gotovo nema pa je i ovaj bio od iznimne važnosti. Vlada je htjela graditi nešto na tome mjestu, no na kraju je park spašen – prisjeća se Hobbs.
Taj je prosvjed za njega bio prekretnica i nakon njega se počeo baviti konkretnim aktivizmom.
- Navikao sam često ići na selo, u prirodu, što u Turskoj ljudi nisu baš radili. Čak i kad bi odlazili na selo, za sobom su ostavljali smeće. Također, prirodne staze nisu bile nigdje upisane, nije bilo mapa koje bi pozivale ljude da istraže ono što ih okružuje... I onda sam s dvoje prijatelja krenuo u projekt kojem je cilj bio pokazati povijesno i prirodno bogatstvo krajeva oko Istanbula. Ideja je bila da će ljudi zemlju, ako ju upoznaju, više cijeniti – govori.
Hobbs i prijatelji su izradili mape i izdali nekoliko knjiga, a on na tjednoj bazi vodi i šetnje te ture po planinama.
- Još od kraja 2013. svaki tjedan ulažem dva dana u taj projekt. U tome sam procesu postao stručnjak za floru, faunu i povijest područja oko Istanbula. Ne pretjerujem kad kažem da poznajem teren bolje od bilo kojeg lokalca koji živi tamo cijeli život – priča.
A što je s ekologijom u glazbenoj industriji?
- To je iznimno teško pitanje. Koncerti i festivali nisu zeleni biznis. To je posao koji se bazira na putovanjima, većinom motornim vozilima. Ne putuju smo izvođači, nego i publika. Koristi se puno struje... To fundamentalno nije zeleni posao. No treba se činiti koliko se može. Ako je dostupno, okrenuti se zelenim izvorima energije, maksimalno reciklirati. I, što je možda najvažnije, kao koncertni promotor treba biti dio dijaloga s ljudima, pričati o potrebi za očuvanjem okoliša, probati ju integrirati u sve što radimo – kaže Hobbs.
Osvrće se i na druge probleme u industriji, koji su generalni problemi društva, pa se očituju i u glazbi.
- Tu je razgovor o ravnopravnosti spolova, pa onda i onaj o etničkim raznolikostima u određenim biznisima. No mislim da je pitanje okoliša najteže. Prva dva problema su samo stvar odluke, odnosno svjesnosti o problemu. Ako odlučim zaposliti više žena, to je lako. Ne košta me ništa, to je samo moja poslovna odluka, koju sam donio radi svjesnosti da postoje dva spola. Isto je i s narodnostima: ako radim u Turskoj, moram biti svjestan da tamo, osim bijelaca, postoje i Kurdi. A s okolišem je tu problem jer da bi transformirao stvar moraš pristati na brojne kompromise, pa i financijske gubitke – kazuje, zaključujući da je stvar dodatno komplicirana jer su koronavirus i rat u Ukrajini skrenuli pažnju s tog gorućeg problema.