Piše Aleksandar Dragaš

Basistica Jennie Vee kao da je slušala hit Danijela Popovića ‘Dženi nosi kečke‘, a malo baca i na Bebi Dol

Koncert Eagles of death metal u Tvornici kulture, Jesse Huges
 

 Vanesa Pandzic/Cropix
Eagles of Death Metal ne mogu ne pružiti ludo zabavan rock‘n‘roll šou kakav nam je bio prijeko potreban nakon pandemije

Nikada ne bih niti jedan album Eagles Of Death Metala uvrstio među najbolje u ovom stoljeću, pa čak ni u pojedinim godinama kada su bili objavljeni, ali Jesse Hughes i njegova trupa već četvrti put u Zagrebu potvrđuju da jednostavno ne mogu ne pružiti ludo zabavan rock'n'roll šou kakav nam je bio prijeko potreban nakon pandemije korone. Zapravo, takvih koncerata je u Zagrebu bilo relativno malo i prije pandemije jer suvremeni rock bendovi kao da se srame biti zabavni, luckasti i šoumenski raspoloženi. A biti sramežljiv ili praviti se pametan posljednje je što bi palo napamet Jesseju, koji izgleda kao bastard bijelog smeća iz naselja kamp-prikolica, njemačkog nogometaša iz 70-ih, wannabe porno glumca, tipa koji ujutro iz zabave puca iz pištolja po čegrtušama i rock zvijezde.

Kako god, taj diplomirani novinar dobro zna kako od prve sekunde zapaliti publiku i ne spuštati tenziju do zadnjeg rifa koncerta. Na početku mu je u tome pripomogla i nova basistica Jennie Vee, čija je majka porijeklom iz Zadra, pa su ona i Jesse na pozornicu istrčali s majicom i šalom hrvatske nogometne reprezentacije. Bitnije od navijačke dekoracije je što se Jennie savršeno, i izgledom i načinom sviranja, uklopila u potpuno promijenjenu postavu benda, u kojem je gitarista Davea Catchinga zamijenio "rockabilly rebel" Josh Jove, a sjajan je i novi bubnjar Jorma Vik. S obzirom na frizuru, Jennie kao da je slušala hit Danijela Popovića "Dženi nosi kečke", a malo baca i na Bebi Dol s početka 80-ih. Bitnije je da bas drapa, tako da je u finalu bisa mogla odrapiti i dio "Ace of Spades" Motorheada, a nešto je naučila i od Petera Hooka iz New Ordera te svirajući s Courtney Love, Lanom Del Rey, grupama Manic Street Preachers, Echo And The Bunnymen i Slim Jimom Phantomom iz Stray Catsa.

Dakle, bila je to napucana i brzovozeća tutnjava kojom EODM ne kriju da štošta toga posuđuju od Kissa, AC/DC-ja, Motorheada, Ramonesa, ZZ Topa, Stonesa, Runawaysa i masu drugih rock'n'roll, punk i hard'n'heavy bendova. Zvuk je bio sočan i rezak, a svirka precizna koliko i raspojasana, no opet bi sve to bilo bezveze da nemaju prepoznatljivost zahvaljujući ekstatičnom Jesseju koji razgaljuje publiku od početka do kraja koncerta. Jesse voli glumiti mačo frajera, koliko ga znam on to i jest, ali u tome ima toliko autoironije i vica da ga je nemoguće ne voljeti. U neku ruku Jesse je najpičkastiji mačo frajer na svijetu koji, kao rock zvijezda, bend dovodi na pozornicu uz "We Are Family" Sister Sledgea. Sve je kod Eaglesa gotovo djetinjasto, jednostavno, baš kao "Cherry Cola", ali i toliko funkcionalno da se čak i Dunja Ercegović (Bad Daughter) na metar od mene razbacala kao da ne postoji sutra. Zamalo me puknula glavom u nos, jebem ti starost i slabe reflekse.

Jessejevoj kohorti progres je zadnja rupa na svirali, no i češće bi čovjeku trebalo da odmori glavu i pokrene noge uz blesastu i glasnu rock zabavu u kojoj je sintagma sex, drugs & rock'n'roll namjerno odvedena u strip i karikaturu, kič i camp. Jedini pad energije dogodio se kad je Jesse - nakon sjajnog završetka koncerta s moćnom i glasnom verzijom pjesme "Moonage Daydream" Davida Bowieja - na bisu, samo uz akustičnu gitaru Josha Jovea, izveo Elvisovu "Can't Help Falling In Love", a koju bi bolje izveo bilo koji Japanac u bilo kojem karaoke baru u Tokiju. Umjesto toga EODM su trebali otprašiti "God Of Thunder" Kissa, kad su ju već snimili na posljednjem albumu obrada, nešto iz filma "Rocky Horror Picture Show" ili nešto od Bon Jovija, kako je predložio publici. Ipak, koncert EODM-a bio je pravi postpandemijski antidepresiv uz kojeg je lakše smetnuti s uma i prijeteći rat i terorizam iz Bataclana.

Osim što zna odabrati prave ljude za svoj bend, Jesse je ovaj put doveo i prilično upečatljivu predgrupu po imenu Dead Sara, čiji bubnjar udaranjem podsjeća na Johna Bonhama i Taylora Hawkinsa, odnosno Davea Grohla, dok basistica i gitaristica piče fuzirani grunge-punk uz koji plavokosa pjevačica i gitaristica Emily Armstrong pjeva kao izvanbračna kći Courtney Love i Roberta Planta. Dead Sara je poput križanca Led Zeppelina, Holea i L7, i prava je šteta što u proteklih deset godina karijere nije postao popularniji i cjenjeniji bend.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
09. svibanj 2022 12:04