Tko nije barem jednom u životu, pogotovo usred zime, maštao o tome da ima kućicu na plaži? Možda je baš takvo sanjarenje bilo nit vodilja Victorije Legrand i Alexa Scallyja iz Baltimorea kad su si nadjenuli scensko ime Beach House. I potom počeli 2006. godine za Sub Pop - premda je ta diskografska kuća kasnih 80-ih i ranih 90-ih bila poligon za ispaljivanje mnogo bučnijih grunge-rock raketa uključivši i onu Nirvaninu - nizati sad već respektabilnu seriju dream-pop albuma.
Ispočetka se činilo da je to uzaludna rabota jer kome trebaju ukusni pop-albumi kad je pop otišao u daleko neukusnijem i glupljem smjeru. No valovi s vremenom mogu odlomiti i stijene, a ne samo valjati pijesak na plaži, pa je tako Beach House već desetak godina barem gost, ako već ne vladar, gornjeg doma američkih i britanskih top-lista albuma, a prethodni sedmi album "7" producirao mu je engleski guru psihodeličnog rocka Sonic Boom (ex Spacemen 3, Spectrum, E.A.R.).
Tim me albumom Beach House pridobio dočim sam prethodnima bio manje oduševljen, a "Once Twice Melody", zapravo kolekcija četiriju EP singlova s ukupno osamnaest pjesama, donosi raznolika, ali i kompatibilna poglavlja dua koji zavidnom lakoćom stapa anđeoske harmonije, gitare velikih tijela i elektroničke ritmove blisko radovima sastava poput Galaxie 500, Mazzy Star i Cocteau Twins, a povremeno i My Bloody Valentine i New Order.
Najvažnija je promjena što je raniji minimalizam sada proširen do sinemaskopske perspektive, baš kao što je Beach House od miljenika indie-pop publike (zbog pjesme "Space Song") postao zvijezda TikToka (o čemu, zapravo, nemam pojma jer ih slušam dulje od tog "fenomena"). Prva tri EP-a možete slušati već neko vrijeme, a četvrtim će ovaj album biti dopunjen 18. veljače, što je zgodna izdavačka taktika jer mnogi, nažalost, više nemaju koncentraciju slušati albume u jednome dahu.