Možda može biti malo čudno da ciklusi Zagrebačke filharmonije u onoj “našoj” plavoj boji počinju s gostovanjem Bečke filharmonije. Ali je i gostovanje jednog od postava Bečke filhamonije na početku koncertne sezone dobro jer u općem siromaštvu, osobito onih zainteresiranih, u petak će se moći čuti Treća suita u G-duru Petra Iljiča Čajkovskog i Peta simfonija u d-molu Dmitrija Šostakoviča. Teška, ali i glazbeno pobjednička, jer za nas relativnog sluha samo ostaje podatak da je i ona u d-molu, kao i primjerice Mozartov Rekvijem.
Preskupe ulaznice
Karte su skupe i preskupe za obični hrvatski džep bez posla - 650 kuna. Posljedica visokih cijena vjerojatno će biti puno početničke publike, ali je ujedno isto tako vjerojatno da će ona doživjeti nešto što će je možda ponukati da isto tako ponovno dođe na neki koncert. Uživo je uživo, ma što mi, a osobito mlađa “digitalna” generacija, mislili o tome.
Trideset posto popusta imaju članovi Filharmonijskog kluba. Iskusniji znaju već sve napamet i obratno, ali treba nepomenuti da koncert nije samo uživancija i odmor od napornog dnevnog rada već i angažiranje u slušanju! Isplati se!
Bečku filharmoniju predvodit će Lorin Maazel. Gospodin maestro je već u vrlo, vrlo ozbiljnim godinama, ali ambiciozno čuva svoj status. Možemo se samo ponadati da to nije sasvim uzaludno. Zamislite, još za otvaranja Univezijade (odmila smo je zvali “unizverijada”), kojih li osamdesetih godina u Zagrebu, predvodio je koncert u svježe sagrađenoj dvorani u Ciboni. Violinist Stefan Milenković je tada bio još malo violinističko čudo od djeteta, a Stipe Šuvar je u nekoj važnoj funkciji značajno sjedio u prvom redu vrlo ozbiljno slušajući Devetu Beethovenovu simfoniju s gromoglasnim goranovcima u zadnjem stavku. Četvtom stavku i “Odi radosti” koju svi očekuju, dijelu napisanom po Schillerovom tekstu. Navodno je Ludwig van Beethoven smišljao “mi-mi-fa-so-sol-fa-mi-re” dvadesetak godina kao motiv za razvoj simfonije koja je postala opće dobro dobrog dijela čovječanstva.
Dosadno 19. stoljeće
Čuvajući svoj već dobrano poljuljani i udobni status jednog od najboljih orkestara na svijetu, Bečka filharmonija - koja nas na sve strane medijski miluje svake Nove godine u jedanaest sati po srednjoeupskom vremenu, s već predosadnim valcerima iz straussovske i ostale ostavštine, polkama, marševima, kasacijama i ostalim... - još uvijek “drži vodu”. Baš lijepo, ali prestanite više okretati se u 19. stoljeće unedogled!
Zato sad imamo i Šostakoviča! Neudoban skladatelj i nije za uživanciju. U neverbalnoj, glazbenoj komunikaciji reći će vam i ono što znate, a niste se usudili sami sebi priznati. Zadatak je za sve zajedno, koliko nas već stane u dvoranu Lisinski, za plaćene karte ili uz legitimno krijumčarenje, prijemnike koji su nam na raspolaganju valja staviti u pogon.
Čajkovski i Šostakovič su preživjeli. Svatko sa svojim mukama, a što ne bismo i mi poslušali tu njihovu sjajnu glazbenu ostavštinu?!!