U dubrovačkom parku Gradac u četvrtak navečer održan je koncert na kojem su nastupili pijanist Marijan Đuzel, Dubrovački simfonijski orkestar i dirigentica Nil Venditti. Glavni dio programa činila su djela Ludwiga van Beethovena, čija se 250. obljetnica rođenja obilježava ove godine. Na ovome su se koncertu mogla čuti dva Beethovena i to s obzirom na izvedena djela, ali i s obzirom na pristup pojedinih izvođača tim djelima. Izvedene su dvije Beethovenove skladbe, 5. klavirski koncert u Es- duru te Prva simfonija u C-duru.
Kao dvije glavne karakteristike u izvedbi pijanista Marijana Đuzela ističu se tehnička preciznost i ozbiljan pristup interpretaciji. Već na početku prvog stavka pasaže su pažljivo oblikovane, tako da zvuče opušteno i tečno, a ne, recimo, "ljestvično" (previše tehnički) ili "grandiozno" (s velikim gestama i klavirom koji odzvanja). Svaki ton se mogao jasno čuti, što je bio slučaj tijekom čitave skladbe, čak i u onim momentima u kojima orkestar preuzima glavno glazbeno događanje, a klavirska dionica ima prateće elemente pa je moguće zamisliti da bi orkestar prigušio solista, čiji bi zvuk samo povremeno izlazio "na površinu". No to ovdje nije bio slučaj; sviranje Marijana Đuzela privlačilo je slušateljevu pozornost cijelo vrijeme, i to zbog stalne tehničke kvalitete, kao i zbog odlično ostvarenog balansa u odnosu solista i orkestra, za što je zaslužna dirigentica Nil Venditti. Ozbiljnost solistova pristupa djelu mogla se zamijetiti i u onome što je odlučio ne činiti. Na primjer, u jednoj od tema u prvome stavku koja završava na drugome stupnju (kao u nekom tradicijskom napjevu) nije bilo oduška i naglašavanja njezina potencijalno šaljivog karaktera; drugi stavak, koji nad prigušenim gudačima sadrži mnoge melodijske ukrase i oznake poput espressivo i dolce, izveden je smireno, bez isticanja velikog (ali mogućeg) zanosa, tako da je u njemu do izražaja došla preciznost sviranja i velika usredotočenost na jasnoću zvuka, a ne na osjećajnost ili vlastitu virtuoznost.
Možda je neobično govoriti o tome kakva izvedba nije bila, no u ovom slučaju to pomaže pri opisivanju razlika u pristupu Marijana Đuzela i dirigentice Nil Venditti. Toj različitosti doprinosi i odabir skladbi. Koncert za klavir dio je Beethovenova srednjeg skladateljskog razdoblja, koje je i zaslužno za njegovu sliku velikog skladatelja, inovatora i uzora. Prva simfonija rano je djelo u kojem se još može čuti utjecaj Mozarta. O tome je na koncertu govorila i Nil Venditti, a spomenula je i nešto o vlastitom viđenju ovoga djela koje je nazvala "simfonijom ironije", između ostalog zbog neobičnog uvoda prvome stavku koji je u drugačijem tonalitetu od ostatka skladbe, kao i zbog i zadnjeg stavka koji je slikovito opisala kao da se neko dijete prvi put približi klaviru i polako isprobava svirati. Kao dirigentica, Nil Venditti ostvaruje jako dobru kontrolu nad orkestrom koji uz nju zvuči vrlo precizno, tako da se u njemu jasno može čuti svaka dionica bez, na primjer, intonacijski sumnjivih upada ili kašnjenja. Uz dimenziju točnosti i preciznosti, njezina izvedba Prve simfonije ima i dimenziju zabavnog uživanja od samog početka, a u drugom i trećem stavku bilo je i momenata na kojima su teme prilikom ponavljanja ritmizirane ili ukrašene dodanim tonovima, što izvedbu čini zanimljivijom i stvara opušteniji i zabavniji ugođaj koncerta.
Nil Venditti inače nije dirigentica čiji je rad usmjeren samo prema orkestru, već ostvaruje i bliski kontakt s publikom, kojoj se nekoliko puta obratila da bi ispričala zanimljivosti o skladbama. Koncert je započeo izvedbom uvertire iz Rossinijeve opere Turčin u Italiji, što je šaljivo povezala i s vlastitom pričom, budući da je tursko-talijanskog porijekla. U program je odlučila dodati i skladbu Crisantemi koju je Puccini skladao povodom smrti prijatelja, a čiju je izvedbu posvetila žrtvama epidemije i svima koji su u ovom čudnom razdoblju bili okupljeni na koncertu. Publika je bila zamoljena da nakon izvedbe ne plješće kako bi se još neko vrijeme zadržala atmosfera skladbe koja je završila baš u pravi trenutak jer se nekoliko trenutaka nakon završetka skladbe, u 11 sati, oglasilo i crkveno zvono, tako da cjelokupni doživljaj nije bio samo glazbeni, nego i prostorni (u parku), mirisni (zbog borova), ugođajni, a možda i simbolički.