Kad je američki saksofonist Ken Vandermark prije trinaest godina nastupio u Zagrebu, tu su večer neki zapamtili po najboljem koncertu u svom životu! Tada je to bilo u sklopu danas već ugaslog NO Jazz Festivala Mate Škugora, a sada se Ken Vandermak vratio s grupom Lean Left, koju još čine njegov standardni bubnjar Paal Nilssen-Love te gitaristički dvojac Terrie Ex i Andy Moor, znan kao udarna snaga kultne nizozemske post punk grupe The Ex, također poznate zagrebačkoj publici.
Na koncertu 1. lipnja u KSETU u prvom je planu bio apsolutno nenadmašni bubnjar Paal Nilssen-Love koji je vodio bend i određivao ne samo ritam, nego i koncepciju svirke. Cijeli je bend zapravo funkcionirao kao njegov kvartet. Distorzični duo gitara dizao je, doduše, snažni zid buke, naoko sasvim aritmičan i potpuno proizvoljan, od istraživanja sa zvukom koji se dobija, recimo, grebanjem zatezača za žicu na vratu gitare po zvučnicima ili trzanjem žica bubnjarskom palicom ili, pak, tvrdom četkom. Tu distorzičnu kakofoniju iz trećeg plana, potpuno potisnut u zapećak pozornice punio je i dodatno ritmizirao nervozni Vandermarkov saksofon, koji kao da nije imao nikakve ambicije povesti išta samostalno.
Cijeli je bend tako sasvim preokrenuo klasičnu postavu jazz sastava i pretvorio se u pulsirajući, ritualno ritmički, izuzetno moćan živi stroj. Melodija i harmonija ovdje kao da ne postoje, već se sve svodi i sabija u ritam iz kojega iskaču potpuno slobodne improvizacije svih članova, pogotovo atraktivnog dvojca na gitarama, ali i saksofona, improvizacije koje su i pržile mozak i dizale noge od poda.
Ako je početkom koncerta i bilo nekih dvojbi (barem kod potpisnika ovih redaka koji se umoran vratio s prosvjeda na Trgu) ta je neobična glazba brzo počela uvlačiti u sebe. Jer, snaga ovakve glazbe je brutalna, napose kada četke lete pozornicom, glazbe za koju bi se mnogi mogli upitati ima li ikakve veze s jazzom, ne u tradicionalnom, nego u svakom smislu.
Međutim, bend ovakve snage i drskosti, kojeg je potpuno mokri bubnjar nosio cijelo vrijeme na svojim plećima (košulja mu je bila natopljena kao da je upravo izišao u njoj iz bazena, a znoj mu cijelo vrijeme liptao niz lice), i koji kao da je naprosto svirao sve dvostruko brže, s nevjerojatno velikim viškom udaraca, istražuje sasvim rubna područja glazbe.
Lean Left se, ako ničim drugim, onda improvizacijom odvažuje iskočiti iz svakog kolosjeka i voziti svoje. Velika je to bila tutnjava, snažan ritam u svakoj skladbi i u prvim dijelovima ne bi se to puno razlikovalo jedno od drugoga, zujalo bi i brenčalo i u zvučnicima i u ušima, ali onda bi sredinom svake skladbe, ili u njezinoj zadnjoj trećini norveški bubnjar bio taj koji bi glazbu poveo novim smjerom. Tada bi obje gitare, ali svaka u svojoj ulozi odmah reagirale i počele pržiti određenijim, dakako, još bržim ritmom, baš kao i Vandermarkov saksofon. A publika, s kojom glazbenici nisu imali potrebu i verbalno komunicirati, učas bi reagirala i svaki puta dodatno živnula.
Od avangardnog noisea do usklađene, razarajuće, ali iz nekog razloga sasvim čarobne buke.