Gdje je dobna granica dobrog rock’n’rolla, uživo? Posluži li vas zdravlje, neovisno o tome jeste li živjeli zdravo poput Springsteena ili urokano poput Richardsa, negdje oko dobne granice na kojoj ljudi koji rade “normalan” posao, odlaze u redovnu mirovinu.
Čak i koju godinu iznad jer junaci današnje rubrike, pogotovo u Hrvatskoj ili Grčkoj, već bi bili penzionirani. Mnogi od njih debelo prerano, što definitivno ne stoji za Springsteena koji nas je oduševio u Trstu, Stonesa čije nedavne londonske nastupe hvale i njima neskloni kritičari, AC/DC koji su nedavno objavili dvostruki koncertni album iz Buenos Airesa (2009.) i Led Zeppelin čija je reunion koncertna snimka iz londonske O2 Arene (2007.) također objavljena ove jeseni.
Nakon tako moćnog live albuma kao što je to “Celebration Day” čovjeku stvarno dođe žao što Robert Plant nije pristao na barem jednu reunion turneju Led Zeppelina. Valja poštovati njegov stav koji su do pred koju godinu dijelili i Jimmy Page i Jon Paul Jones, no čini se da je potonju dvojicu na promjenu stava “nagovorila” ne samo reakcija publike nego i oduševljenje Jasona Bonhama.
Sin pokojnog Zeppelinova bubnjara Johna Bonhama nastupom uz bend svog oca realizirao je svoje snove i uvelike omogućio da se Zeppelini okupe u povodu obilježavanja prve godišnjice smrti Ahmeta Erteguna, osnivača Atlantic Recordsa.
Ako smo na gubitku s neostvarenom turnejom, za utjehu i uspomenu ostaje nam live album nakratko okupljenih Zeppelina koji s Jasonom Bonhamom zvuče kao u najboljim danima čak i ako je Pageu ruka malo sporija, a Plantu glas malo dublji nego sredinom 70-ih. Kad ih čovjek sluša i gleda na “Celebration Day”, samo može reći kako su Page, Plant i Jones ostarjeli na zavidno lijep način. Kao i njihov besmrtni hard rock.
AC/DC nikada nisu mogli lijepo ostarjeti jer su već kao mladići bili ružni poput pasa, no live snimka iz Buenos Airesa, potvrđuje kako se u rock’n’rollu još nije izmislilo ništa zabavnije od tutnjave australske institucije čiji članovi izgledaju poput švercera krivotovorenih traperica s Hrelića.
Postoje bendovi koji su sjajni zbog svojih maštovitih mijena i takvi su uvijek na cijeni, no postoje i bendovi poput AC/DC koji ni za mrvicu ne žele mijenjati svoj stil i sadržaj, a koje se neopravdano toliko ne cijeni, iako su davno izumili formulu koja se pokazala toliko dobitnom da bi je samo idiot pokušao mijenjati.
Da nema nešto novijih pjesama, čovjek bi teško mogao reći je li “Live At River Plate” snimljen 2009. ili 1989. Nema u tome prodavanja magle, nego samo teške šljake čiji je produkt i danas fascinantna rock’n’roll grmljavina koja zvuči i poput podsjećanja Zapada na to što je izgubio kad se odrekao metalne i razne druge prerađivačke industrije, proizvodnje pa i fizičkog rada. Kad to izgubiš, ostaju ti samo nezaposleni i prerano umirovljeni.