Naslov novog albuma Jonathana "Everyone Else is OK" ironični je komentar dojma koji, na primjer, stvaraju društvene mreže, otvarajući pred nama prozorčiće u tuđe živote. Gledajući slike iz tuđe svakodnevice često imamo osjećaj da su svi ostali dobro, osim nas koji smo usamljeni u svojoj tjeskobi. Ono o čemu ne razmišljamo jest da su da svi ti izleti, putovanja, večere, izlasci i rođendanske proslave u stvari birani, izdvojeni za publiku, i da nisu nužno reprezentativni, jer anksioznost, nesigurnost, traume i drugi problemi u javnoj sferi ostaju nevidljivi. Tjeskobni su svi, jednako kao i mi, a ono što projiciramo prema van kurirana je verzija savršenih nas kakvi bismo željeli biti, ne onakvih kakvi jesmo.
Pozitivne reakcije
Zato omot novog albuma Jonathana predstavlja ogledalo, što će doći do punog izražaja kada nakon digitalnog izdanja svjetlo dana ugleda i vinilno koje je, kako mi otkriva pjevač benda Zoran Badurina, u pripremi. Sa Zoranom sam razgovarao uoči koncerata u Zagrebu, 19. travnja u Tvornici kulture, i tjedan dana kasnije, 26. travnja, u Pogonu kulture u Rijeci, na kojima će publici predstaviti materijal s "Everyone Else is OK". Četvrti album Jonathana, koji su najavili spotovi za singlove "Darling" i "Coming On Hard", naišao je na odlične, redom pozitivne reakcije kritike i publike, a bend se isprofilirao kao koncertna atrakcija koja ne podbacuje i ima svoju vjernu sljedbu.
Iako je kod današnjeg Jonathana nešto veći naglasak na introspekciji, a potrebu da se ispuca energija zamijenila je promišljena autorska samosvjesnost koja otvara prostor za lirske momente, nešto složenije aranžmane i bogatiji zvuk, u osnovi isti je to bend koji je prije više od desetljeća publiku zarazio prvim energičnim singlom "Maggie". Kako stoji na njihovoj Bandcamp stranici, muzika Jonathana najbolje se može opisati kao "optimizam kroz tamne leće" i to vrijedi i za "Everyone Else is OK". Mrak kod Jonathana nikada nije monolitan ni linearan, on je umočen u lijepu melodiju, rastočen je plesnim ritmom, dekonstruiran humorom.
- Anksioznost je uvijek tu, od nje sve kreće. Bez anksioznosti ne znam o čemu bih pjevao. Ne znam je li uopće moguće biti potpuno pomiren i zadovoljan sam sa sobom, možda ima takvih ljudi negdje u Tibetu, ali ja ih još nisam upoznao - kaže pjevač Jonathana Zoran Badurina, kojeg prijatelji i poznanici zovu Ziro.
Album je, priča, nastajao šest godina, što je dosta dugo razdoblje kada se uzme u obzir da je cijelo to vrijeme bend bio aktivan.
- Mi smo se isto iznenadili kada smo skužili da je prošlo šest godina, ja sam imao osjećaj da su prošle tri. Doduše, tri godine možemo izbrisati zbog korone. Raduckali smo nešto u koroni, nalazili se u našoj prostoriji, ali ništa konkretno. Nismo mogli svi dolaziti na probe pa bismo došli, recimo, dvojica, radili nekakve ‘filmske večeri‘. Nikica (basist, op.a.) je radio nekakvu filmsku muziku, a dio toga se kasnije iskoristio za album. Počeli smo snimati u našoj prostoriji, tako da je pola albuma snimljeno tamo. U biti, tih šest godina za nas je bilo vrlo turbulentno razdoblje, jer smo svi dobili djecu, tako da nam je vrijeme proletjelo. Zbog novonastalih obaveza nismo svi mogli dolaziti na probe, a djeca potroše i tu kreativnu energiju koja je prije bila usmjerena na muziku. Bilo je i kritičnih trenutaka, uspona i padova, bilo je i letargije, ali zadnjih pola godine, kako je sve što smo radili na albumu počelo dolaziti na svoje mjesto, stvorila se jedna euforija koju i dalje osjećamo. Osim kod nas, album smo snimali i u studiju kod Mateja Zeca koji nam je, kao i inače, producent, jer s njim se najbolje razumijemo - govori Badurina.
Ljubav prema glazbi
Jonathan se na sceni pojavio 2011. kao bend koji je nastao iz prijateljstva, gdje su članovi, osim kroz ljubav prema (sličnoj) glazbi povezani i dubljim međuljudskim odnosima. I samo ime benda je rezultat njihove interne zafrkancije, pa je Jonathan, kako su uvijek naglašavali, fiktivni lik u kojem su objedinjene sve individualne osobine petorice članova, inače iskusnih muzičara s dugogodišnjim stažom na sceni. Badurina je do korone držao klub Život, omiljeno riječko mjesto za izlaske, u kojem je radilo i "pola benda", kao što danas rade u njegovoj istoimenoj tvrtki za dizajn i izradu interijera koju je vodio paralelno s ugostiteljskim poslom. Kada su članovi benda postali roditelji, okolnosti su se promijenile i neopterećene izlaske i zabavu zamijenile su obiteljske obaveze. Te su promjene na privatnom planu, kako kaže Ziro, jako utjecale i na muziku koju Jonathan radi.
- Ono što ti se događa u životu uvijek nekako odjekuje u tome što radiš, a tako je i kod muzike. Zadržali smo sličan muzički stil, ali teme pjesama i sentiment otišli su u nekom drugom smjeru. Ne znam bih li ga nazvao ozbiljnijim, ali sada kada poslušam naš prvi album i usporedim ga sa zadnjim, to je nešto potpuno različito. Ono je bila nekakva dječačka, nabrijana energija, a ovo sada je već kao neka ‘iskusnjara‘ - smije se Ziro.
Muzika je uvijek proizlazila iz potrebe da se neki osjećaj iskomunicira i samim time ona predstavlja autora u određenom trenutku života. S ulaskom u zrelu dob i taj pokretački osjećaj postaje drukčiji.
- Često spominjem da mi je četrdeseta godina bila prekretnica, možda je to i kriza srednjih godina. Sve se nekako počela događati u sličnom trenutku. Došli smo blizu četrdesetih, imali smo taj klub, a dogodilo se i da je Rijeka negdje u to vrijeme doživjela veliku promjenu, gdje je scena dugo pokušavala umrijeti, da bi napokon umrla tamo negdje 2015. - 2016. godine. Ne govorim samo o glazbenoj sceni nego o nekom općenitom osjećaju grada. Te promjene sam prvo osjetio u klubu, gdje se promijenila ekipa, i sve sam više viđao neke nove ljude koje ne poznajem. Oni koji su, po meni, gradili scenu ili su ostarjeli ili su otišli iz Rijeke. Doduše, ne mogu se odlučiti je li ta promjena bila moja subjektivna, jer sam ušao u četrdesete pa mi se više nije dalo konstantno biti vani, ili objektivna. Mislim da je i jedno i drugo u pitanju - govori.
Zanimljivo je da se ta "smrt scene" o kojoj Ziro govori dogodila u vrijeme kada je Rijeka izabrana za Europsku prijestolnicu kulture i kada su tek počele pripreme za 2020. koja je trebala biti kulminacija, trijumf te scene s kojom se grad brendirao. Utoliko, na EPK se može gledati i kao na "labuđi pjev" scene koja u trenutku kada se sve to događala zapravo više nije ni postojala.
- Dugo se osjetilo da će se to desiti i nekoliko godina, dok se nije sve prelomilo, vladala je nekakva poluletargija. U tom periodu nas u bendu ta letargija nije zahvatila jer nam se dešavalo puno toga uzbudljivog i živjeli smo u svom ekstatičnom balonu. Kako smo mi u Rijeci uvijek skeptični i volimo njurgati, uoči EPK bilo je više kenjaže nego uživljenosti, ali zadnjih mjesec dana prije otvorenja osjećao sam se kao da opet imam 18 godina, kao da opet izlazimo u Točku. Uoči samog otvorenja zavladala je opet opća euforija koja je bila zarazna, a otvorenje je bilo vrhunac svega. I dan danas, naježim se kada na YouTubeu pogledam snimku otvorenja EPK. Kasnije je bilo što je bilo, ali u tom specifičnom trenutku prevladala je nada da Rijeka opet može biti nešto što smo svi voljeli. Ali, nakon toga sve se raspalo na najružniji mogući način - priča Ziro.
Kaže da ne želi ući u ulogu tipa koji visi na šanku i kuka kako je sve bilo bolje dok je on bio mlad, ali i da generacijska promjena o kojoj govori nije samo lokalnog karaktera.
- Činjenica je da je nova generacija potpuno drukčija od naše, kao što smo i mi bili drukčiji u odnosu na generacije naših roditelja. Moja mama se rodila u Baški i lovila hobotnice rukom u dobi u kojoj sam ja bio ‘smrdljivi grunger i punker‘, slušao mjuzu i cugao. To je bila ogromna razlika između dvije generacije, a tako se nama vjerojatno čine mladi koje jednostavno ne vidim u fizičkom javnom prostoru. Kao da se njihova druženja i kreativnost dešavaju negdje drugdje, odnosno online - govori.
Mit o Rijeci kao gradu rocka odnosi se većinski na ono što je začeto osamdesetih i devedesetih, s odjecima u narednim desetljećima. U vrijeme kada je taj mit institucionaliziran i brendiran, on je već bio star, dio "bolje prošlosti".
- Bendovi nisu imali ni novca, ni opreme, ni prostorije za probe, ali nikoga to nije opterećivalo. Bilo je drukčije, nabrijano, ne znam jesam li poznavao ikoga tko nije bio u nekom bendu. Čak je bilo i pretjerano da grad od 100 i nešto tisuća ljudi ima toliko jako scenu. Sada mi se čini kao da se iz tog ekstrema otišlo u neki drugi, gdje ja ili ne vidim da se nešto zbiva ili se stvarno ništa ne zbiva. U biti, novca ima puno više nego što ga je bilo tada, ima čak i praznih prostora koliko hoćeš, ali nema tko u njima raditi. Ima i iskustva i znanja i uvjeti su bolji nego ikada prije, ali kao da nema želje. Mi smo u stvari zadnji izdanci te scene koja je doživjela Rijeku kakva je nekad bila, a i ljudi s kojima surađujemo još uvijek su izdanci iste te priče. Još uvijek živimo u tom filmu, ali mi smo, na određeni način, dinosauri. U Zagrebu se i dalje zbivaju nove stvari, jer jednostavno je velik grad, a država nam je jako centralizirana i svi ljudi iz ostatka Hrvatske koji imaju energiju, kreativnost i znanje preselili su i sada stvaraju tamo. Ne kažem da Rijeka danas ide u krivom smjeru, ali taj dio priče na koji smo mi navikli više ne postoji - kaže Badurina.
Svirali u Europi
Osim što su stekli brojne fanove po Hrvatskoj i regiji, Jonathan je dosta svirao i po Europi, a 2019. su odradili i turneju po SAD-u gdje su, među ostalim, nastupili na čuvenom festivalu kulturnih i kreativnih industrija South by Southwest u Austinu. Zorana pitam u kojoj su mjeri ostvarili ciljeve koje su si sami, kao bend, zadali i s kakvim su očekivanjima krenuli u novi album.
- Mislim da se dogodila ključna promjena. Kada smo napravili bend, jednostavno smo htjeli progutati svijet. Kada ti je dobro to što radiš i kada uživaš u toj energiji, ne vidiš granice kamo bi to moglo otići. Grizli smo cijeli svijet, željeli smo slomiti te granice, jer smo smatrali da je to što radimo dovoljno dobro da svi to mogu čuti i osjetiti. Smatrali smo da najdalje možeš dogurati s dobrom pjesmom jer, iako to zvuči pomalo idealistički, mislimo da dobra pjesma može slomiti puno granica. To nam je bila želja i stvarno smo došli do nekakvih razina koje su nas zanimale, i u Europi i u Americi. Kada smo startali s bendom, bili smo potpuno sigurni da bi, kada bi se desila prava prilika, ostavili sve i krenuli tim putem. Međutim, kroz godine, kako se život ovdje počne ukorjenjivati i kroz posao i kroz djecu i kada počneš stvari stavljati na vagu, sve smo manje razmišljali o toj opciji ostavljanja svega iza sebe. Pogotovo kada smo upoznali svijet glazbene industrije i vidjeli da je to smeće i da nije vrijedno žrtvovanja nekih stvari koje su nam u životu postale važne. Ta promjena dolazi do izražaja s ovim albumom gdje smo si za glavni cilj postavili da su pjesme dobre i da stojimo iza njih - priča.
Jedna od stvari koje hrvatski muzičari nauče na "izletima" u inozemstvo jest da je za međunarodni uspjeh bendova, osim kvalitetnih pjesama, podjednako zaslužno i postojanje jake glazbene industrije u zemlji u kojoj ti bendovi stvaraju i koja će stati iza njih. Dobro posložena, profitabilna, utjecajna i izvozno orijentirana glazbena industrija koja uključuje čitav set profesionalaca u produkciji, izdavaštvu, menadžmentu i marketingu (kao što je npr. švedska glazbena industrija) obično je i preduvjet održive međunarodne karijere. Tamo gdje je industrija slaba ili nepostojeća, bendovima preostaje jedino preseliti u drugu zemlju i tamo gristi svaku priliku koja im se pruži. Kada se i pojave na nekom od showcase festivala koji nisu namijenjeni "običnoj" publici već profesionalcima iz industrije, hrvatski bendovi često osvijeste postojanje "staklenog stropa".
- To je taj dio malog razočaranja koje nam se desilo. Kada smo svojevremeno svirali na showcaseu u Groningenu (festival Eurosonic Noorderslag u Nizozemskoj, op.a.), prije nas je svirao nepoznati bend iz Švedske, rekao bih s prosjekom godina 22. Jednostavno, vidiš da iza njih stoji industrija. Na te showcaseove dolaze agenti, ljudi iz industrije iz cijele Europe, i na njihovu je koncertu bilo krcato. Mi smo nastupali iza njih. Oni su završili svirati i klub se potpuno ispraznio, a kada smo mi došli na pozornicu, možda je 20 ljudi ostalo. Tada shvatiš da ti ljudi koji su bili na koncertu nisu publika, nego da iza svakog tko je prisutan tamo i sluša neki bend stoji nečiji rad, lobiranje. Jednostavno, tako stvari funkcioniraju. Za uspjeh vani bi, kao što ovdje imamo LAA koji za nas rade odličan posao, trebali imati nekoga za svjetsko tržište koji isti takav posao dobro radi na međunarodnoj razini - kaže Badurina.
Ekipa iz Jonathana na zanimljiv je način uklopila muziku u druge profesionalne karijere. "Pola benda" radi sa Zirotom koji se dizajnom interijera, izradom stolarije i željezarije i montažom bavi već dva desetljeća, a njegov prepoznatljiv dizajnerski potpis imaju brojni kafići, pubovi, restorani i klubovi, najviše u Rijeci i Primorju.
- Osmislimo interijer i napravimo ga od početka do kraja. Gušt nam je jer smo zajedno i jer vlada dobra energija, kao da se iz benda prenijelo u firmu. Imamo neki svoj začarani krug, balon u kojem živimo. Rijetko izlazimo po bircevima i klubovima, imamo probe, za koje isto otkineš malo vremena od svojih obaveza. Onda se te probe produlje do tri ujutro i to su nam izlasci - govori.
Muzički utjecaji na Jonathan su raznovrsni, a s vremenom su se mijenjali i širili, što se svakako odražavalo i na zvuk i autorski izričaj benda.
- Kada smo krenuli, svatko je slušao nešto svoje. Nikica i Rade (basist i gitarist, op.a.) došli su iz punk svijeta, Tomo (gitarist, op.a.) je imao najširi ukus, Branko (bubnjar, op.a.) i ja smo slušali sličnu muziku. Definitivno, ono što smo tada slušali i ono što smo slušali zadnjih šest godina, dok smo stvarali ovaj album, potpuno su različite stvari i ti utjecaji se, rekao bih, i osjete. Nema tu više nekog žanra koji bi se mogao posebno istaknuti, sluša se sve, od Eltona Johna do War on Drugs. Ako je izašao neki dobar metal, sluša se i metal. Razlika je što bi se prije, dok sam bio mlađi, kada bih otkrio nešto dobro, zalijepio na to i samo to slušao pola godine. Sada ima toliko dobrih izvođača na svijetu čija nam je muzika dostupna, ali mi se ne zakače. Poslušam, svidi mi se, ali nakon prvotnog oduševljenja vratim se ‘svojoj‘ muzici, koju oduvijek volim. U mom slučaju, Nick Cave je nekakva konstanta i on me uvijek oduševi, sa svakim novim albumom. Zadnji od bendova na koje sam se ozbiljno zakačio je War on Drugs - otkriva Badurina.
Što se tiče tekstova pjesama, Ziro kaže da su tematske preokupacije slične kao i na početku.
- Nekad sam bolje volje pa imaju neki optimizam u sebi, nekad sam teška banana pa su depresivni... Subjektivan sam pa ne mogu sam procijeniti, ali ljudi, kada ih pročitaju, kažu da i kada imaju crnila uvijek idu ka nekom izlazu, ljepoti. Uvijek je to razgovor sa sobom koji se prvenstveno tiče odnosa s onima koji su mi bliski, a onda i odnosa sa svijetom - objašnjava.
Jonathan je osnovan kao bend prijatelja i u istoj su postavi do današnjeg dana. I pjesme rade zajednički, tako da se povezanost na glazbenom i privatnom planu odražava i na njihovu muziku.
- Puno smo puta razgovarali da imamo osjećaj da bi ovaj bend bio gotov da ga napusti jedan član. Ne mora to nužno biti tako, ali ja bih čak i volio da bude. Jednoga dana kada netko kaže ‘dosta mi je‘, da lijepo zaključimo tu priču i ugasimo Jonathan. Uvijek kada nas pitaju oko imena ne znam to bolje objasniti nego da je Jonathan jedan lik koji je spoj svih naših karakternih mana i vrlina. Zato bi bilo čudno da neka od tih karakternih osobina ode iz benda - govori.
Pitam ga kakav je taj lik Jonathana danas, kada su članovi benda obiteljski ljudi s nešto drukčijim prioritetima nego kada su izbacili "Maggie".
- Kada smo krenuli imali smo tridesetak, a on je bio nekakav lik malo stariji od nas. To je polukarikatura čovjeka, ali na pozitivan način. Nekakav infantilni, šarmantni gospodin - kaže.
Ponekad mu, kaže, nedostaje cijeli taj "moving" oko kluba Život koji je bio baza i bendu i tadašnjoj riječkoj sceni, ali ne može zamisliti da se ponovno upusti u takvu avanturu.
- Sjećam se koji mi je bio poriv kada se to otvaralo. Bilo je to nešto što želiš bez razmišljanja, novac nije bio motiv niti je bilo važno zaraditi pare. Tada je scena još postojala i želja mi je bila da svi ti ljudi budu tu na jednome mjestu i da to mjesto bude top. Život je imao nekakvu obiteljsku atmosferu. Radio sam za publiku, a sada ne vidim publiku. Zato mi uopće ne fali jer ne znam za koga bih to danas radio. Publike vjerojatno ima, ali nije moja - zaključuje.