Neki bendovi jednom pronađu svoj zvuk i onda mu ostanu vjerni godinama, desetljećima. GusGus nikad nisu baš išli tim putem. Islandski kolektiv iz Reykjavika već se tri desetljeća ponaša kao da je žanr tek neka početna točka, nešto što vrijedi isprobati, rastaviti na dijelove i onda bez previše razmišljanja krenuti dalje. Od ambijentalne elektronike, housea i techna do trip hopa, new wavea, italo-disca i ravea, GusGus su tijekom godina – njih čak tridesetak – mijenjali obličja, članove i estetske registre, ali su pritom ostali prepoznatljivo svoji.
U središtu te priče već je desetljećima i Biggi Veira. Čovjek koji je s GusGusom prošao gotovo sve moguće faze, ali i čovjek koji je u bend ušao iz pomalo neobičnog smjera. Prije nego što će GusGus postati jedan od najprepoznatljivijih islandskih glazbenih izvoza, Biggi je dane provodio radeći u banci, a noći kopajući po zvuku zajedno s Maggijem Legóom u projektu T-World. Reykjavik je malen grad, ali njegova je klupska scena u vrijeme nastanka benda bila snažna.
– Ako govorimo o 1994., prije nego što je bend osnovan, tada smo Maggi Legó i ja bili u projektu koji se zvao T-World. On je bio DJ u Rosenbergu. To je tada bilo najcool mjesto u gradu. Rekao bih da je to bio jedan od najboljih klubova u Europi u to vrijeme. Petkom i subotom navečer uvijek je bilo znojno i vruće, a on je bio jedini DJ. Samo on je smio tamo svirati – prisjeća se Biggi.
Iako je Island geografski na rubu Europe, kroz ploče, klubove i radioprijamnike bio je nevjerojatno dobro povezan s onim što se događalo drugdje. Biggi je upijao novu elektroniku, ali nije dolazio iz klupske tradicije. Njegov je glazbeni svijet bio podjednako oblikovan popom i mračnijim zvukom osamdesetih, dok je Maggijeva DJ perspektiva u priču unosila sasvim drukčiji odnos prema ritmu, loopovima i vinilu.
– Ja sam tada jako puno slušao elektroničku glazbu, kao što su Plaid ili Aphex Twin, a jedan od favorita bio mi je i Carl Craig – priča nam Biggi.
Preko filma do benda
Prije interneta kakav danas poznajemo, glazbene su se ideje širile sporije, ali možda upravo zato intenzivnije. A do GusGusa će ih, pomalo neočekivano, dovesti film.
– Kontaktirao nas je taj čudan kolektiv glazbenih producenata i pjevača. Neki od njih bili su prilično velike zvijezde na Islandu. Ali moraš shvatiti, velika zvijezda na Islandu nije nešto posebno veliko, jer to je kao da si najveća zvijezda u malom selu – smije se glazbenik.
Među njima je bio Daníel Ágúst Haraldsson, tada već afirmirani glazbenik koji je u ranoj mladosti postao zvijezda kao član benda Nýdönsk. No u svojim srednjim dvadesetima počeo je tražiti izlaz iz poznatog teritorija, a pronašao ga je u kolektivu GusGus, koji je počeo kao filmski projekt.
– Daníel Ágúst bio je u velikom bendu, jednom od najvećih bendova na Islandu u to vrijeme. Ali napustio ga je. Želio je raditi nešto drugačije jer je s 25 godina osjećao da je u tom bendu napravio sve što je želio napraviti. Bio je tinejdžerska zvijezda. Mislim da su počeli kad je imao 16 godina – prisjeća se Biggi priče o svojem kolegi, koji je, uz njega, jedina dugogodišnja konstanta GusGusa. Kroz bend je kroz desetljeća prošlo više od deset ljudi, a uz dvojac postavu posljednjih nekoliko godina čini i Margrét Rán Magnúsdóttir.
Film je pritom poslužio kao neka vrsta katalizatora. Glazbenici koji će se okupiti oko projekta dolazili su iz različitih dijelova scene, a ideja je bila pronaći producenta koji bi mogao spojiti njihove pjesme s elektroničkim zvukom koji je tada sve više osvajao Europu. Put do Biggija nije bio slučajan. Ljudi koji su ga poznavali znali su da već radi glazbu koja bi mogla odgovoriti na taj izazov.
– Drugi redatelj bio je moj stari prijatelj iz djetinjstva i znao je za mene. Kontaktirao me i ja sam im pustio neke stvari koje smo Maggi i ja radili. Bile su vrlo fluidne, vrlo ambijentalne house stvari. To se zapravo može čuti na albumu ‘GusGus vs. T-World‘, koji je objavljen 2000. To su zapravo bile pjesme koje sam pustio Daníelu početkom 1995., kad je tražio elektroničke producente – prisjeća se.
Pop glazba s underground stavom
GusGus su tako počeli organski, bez velikog plana i bez ideje da će njihova zajednička avantura potrajati desetljećima. Biggi je i dalje imao posao, dok su se ostali članovi preko dana bavili glazbom. Njegov je doprinos dolazio nakon radnog vremena, kada bi se iz banke vraćao u studio i pjesmama dodavao harmonije, bas-linije i strukturu. Upravo će ta kombinacija postati jedna od ključnih stvari u zvuku ranih GusGusa.
– Moglo bi se reći da je zadatak koji je stavljen pred mene i Maggija bio napraviti pop-glazbu s određenim stavom i idejama iz underground dance scene. Pokušavali smo napraviti nešto novo, zanimljivu pop-glazbu, jer je to jednostavno bilo u zraku. Toliko se novih stvari događalo u undergroundu i dance-sceni – govori glazbenik.
Ta će potreba za istraživanjem ostati jedna od rijetkih konstanti u bendu čija se postava i zvuk nikada nisu prestali mijenjati. GusGus će u sljedeća tri desetljeća proći kroz house, techno, pop, new wave i italo-disco, a Biggi će na svaki novi zaokret gledati manje kao na prekid s prošlošću, a više kao na novu priliku za igru. Ako postoji riječ koja dobro opisuje njegov odnos prema GusGusu, možda je to upravo istraživanje. Nakon albuma ‘Attention‘ i ‘Forever‘, preko ‘24/7‘ i ‘Arabian Horsea‘, pa do ‘Lies Are More Flexible‘, ‘Mobile Homea‘ i ‘DanceOrame‘, bend se nikada nije previše dugo zadržavao na istom mjestu. Čak i kada bi se vraćali u prošlost, činili su to s pogledom prema naprijed. To vraćanje, međutim, nije nostalgija u klasičnom smislu. Biggi se ne želi jednostavno vratiti u zvuk koji je već jednom postojao. Zanimljivije mu je uzeti poznate sastojke i od njih pokušati napraviti nešto što još ne postoji.
– Imamo spreman novi album, kojeg ćemo testirati i u Zagrebu. Moglo bi se možda reći da smo otišli u devedesete, ali iz njih i u neku paralelnu budućnost. To je glazba koja u sebi nosi duh retrofuturizma – kaže Biggi uoči nastupa u Tvornici kulture, koji će se, nakon deset godina izbivanja iz naše metropole, dogoditi u utorak, 8. rujna.
Njihova nova ploča pritom neće biti beskonačno putovanje kroz različite stilove. Biggi je, barem prema vlastitom opisu, ovaj put odlučio biti neobično izravan.
– Sljedeći album neće biti dug. Ali bit će pun hitova. Kao da ima pet ili šest singlova na albumu. Jako smo zadovoljni njime. I znamo da će ga naši fanovi voljeti – ističe.
‘Mi smo pleme‘
U razgovoru o devedesetima teško je zaobići i današnji revival stilova tog razdoblja, od onih glazbenih pa do modnih.
– Volim taj pravi rejverski zvuk i stav. To me uzbuđuje. Više sam za rejv nego za house glazbu – govori.
Upravo je plesni podij jedan od prostora u kojima GusGus najbolje funkcioniraju, a Biggi ga ne promatra samo kao mjesto zabave. Za njega je klub gotovo primitivna društvena institucija, prostor u kojem se ljudi ponovno sinkroniziraju.
– Kad ljudi plešu zajedno, u ritmu, dijele isti pokret, to proizvodi dopamin. Jer mi smo životinje koje su predviđene za to da budu pleme i da se povežu, da rade zajedno, funkcioniraju kao grupa. Kad doživljavamo neku vrstu bliskosti s plemenom, a to se oponaša na dobrom plesnom podiju, onda se jednostavno osjećaš na sličan način. Kao da su to ljudi koji će s tobom prolaziti kroz život i prelaziti preko prepreka – priča.
U tom objašnjenju ima nečega antropološkog, ali Biggi ga dovodi do vrlo suvremenog zaključka: klub bi mogao biti ono što je nekada bila crkva.
– Zato na dobrom plesnom podiju svi jednostavno vole sve. Sve se ispuni ljubavlju. A to je, naravno, čarolija toga kako klub može postati neka vrsta nove crkve. Crkve budućnosti. Mjesta gdje ljudi dolaze osjećati i voljeti – kaže.
Takva se ideja možda čini pomalo romantičnom u vremenu u kojem plesni podij sve češće dijelimo s kamerama mobitela. No Biggi ne pripada onoj skupini glazbenika koja će svaki izvađeni telefon automatski proglasiti smrću koncertnog iskustva. Kod GusGusa je odnos s publikom ipak drugačiji.
– Događa se, naravno, povremeno i na našim koncertima. Ali rekao bih da nije baš toliko izraženo da nas živcira. Vidiš neke koncerte na kojima se događa nešto superkul i svi samo gledaju u to na mobitelu. Ali na našim koncertima nije tako. Ljudi rade selfieje i snimaju videe, ali nisu samo na mobitelu cijelo vrijeme – kaže.
Razlog vidi i u samoj prirodi benda. GusGus nikada nisu bili samo glazba koja dolazi iz zvučnika. Njihov je nastup oduvijek imao snažnu vizualnu komponentu, ali i ljudsku prisutnost koju ekran teško može zamijeniti.
– Mi smo pop-bend. Nismo DJ-evi. Kod DJ-eva ne vidiš puno. On je samo tamo iza nečega, radi nešto, a ti imaš vizuale. Ali kad nastupaš kao bend, čak i ako imamo vizuale i sve to, imamo frontmena koji pjeva, koji komunicira, koji se povezuje s ljudima. A to se ne može doživjeti preko mobitela – smatra.
Ljudi trebaju umjetnike
Odnos umjetnika i publike za Biggija je zato mnogo šira tema od koncertnog bontona. U vremenu umjetne inteligencije, algoritama i kulture koja sve više filtrira iskustvo prije nego što ga uopće doživimo, pitanje umjetničke odgovornosti postaje mu sve važnije.
– Ako sebe vidiš kao umjetnika, a ne samo kao zabavljača, nosiš određenu odgovornost. Umjetnici su uvijek bili neka vrsta ogledala društva. Oni odražavaju vibraciju društva, misli i kulturu. I način na koji se ljudi povezuju s doživljavanjem života, s drugim ljudima i jednostavno sa životom samim po sebi – priča, pa nastavlja:
– Mislim da je stvarno važno da umjetnici budu ukorijenjeni u društvima u kojima se nalaze. I da budu dio društva. Mislim da to ljudima stvarno treba. Mislim da ljudi stvarno trebaju svoje umjetnike da budu blizu njih i blizu umjetnosti – istaknuo je, još jednom dodavši da se veseli novom hrvatskom nastupu.
– Ono što mi se posebno sviđa kod istočne Europe jest njezina raznolikost. S jedne strane, primjećuješ dijelove koji djeluju pomalo čudno zbog utjecaja amerikanizirane, zapadnjačke kulture. Ali istodobno osjećaš da je ondje još uvijek puno snažnija povezanost s nečim izvornim i autentičnim, nečim što je duboko ukorijenjeno u samoj zemlji i njezinoj kulturi. To je nešto što, primjerice, na Zapadu često nedostaje – osjećaj originalnosti i vlastitog identiteta – zaključio je.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....