Glazbeni vikend u Zagrebu je dolaskom našeg najboljeg dirigenta Ivana Repušića i njegova od prošle sezone novog orkestra, Državne kapele Weimar (Staatskapelle Weimar) bio u znaku naše prve skladateljice Dore Pejačević, grofice, kćeri i unuke hrvatskih banova podrijetlom iz Našica. Središnji događaj bio je koncert spomenutog orkestra i njegova novog šef-dirigenta u prestižnom ciklusu Lisinski subotom, na kojemu su Pejačevićkine orkestralne pjesme izvodili uz vodeću njemačku mezzosopranisticu - Anniku Schlicht. Dorine su skladbe Preobraženje, op. 37, Ljubavna pjesma, op. 52, te Dvije leptirove pjesme (Zlatne zvijezde, plava zvonca i Lebdi, lepršaj, leptiriću) zazvučale sasvim novo, bila su to prava otkrića remek-djela. Kroz tamni pastozni tonu umjetničina glasa koji inače utjelovljuje glavne junakinje Wagnerovih opernih drama u vodećim svjetskim opernim kućama od Londona, preko Salzburga i Bayreutha sve do San Francisca, naša je skladateljica djelovala kao logična spona između romantizma Wagnera i kasnoromantizma Straussa koji su zaokružili koncertni program. Orkestar i maestro Repušić nisu slučajno odabrali upravo dvojicu Richarda, njemačkih skladateljskih giganta, za svoje zagrebačko gostovanje – obojica su dio slavne prošlosti ovog ansambla koji od 1491. kontinuirano djeluje kao jedan od najstarijih orkestara na svijetu. U lebdećoj uvertiri opere Lohengrin, kao i bombastičnoj uvertiri operi Tannhäuser iz Wagnerova opusa, jednako kao i u razrađenoj glazbenoj drami opsežne simfonijske pjesme Život junaka Richarda Straussa, orkestar se u punom sastavu od stotinjak glazbenika iskazao kao ponosni nastavljač slavne njemačke orkestralne tradicije.
Ovaj je orkestar 1850. praizveo Lohengrina godine 1850. pod ravnanjem Wagnerova punca Franza Liszta, čiju je kći, a Wagnerovu suprugu Cosimu Wagner. rođ. Liszt, Dora Pejačević upoznala prigodom posjete Wagnerovim svečanim igrama u Bayreuthu 1904, o čemu smo saznali iz jednog od skladateljičinih novopronađenih pisama zagrebačkoj barunici Tildi Vranyczany Dobrinović koje su tonski snimili studenti glume Maria Magdalena Ljubas i Bruno Vrščak. Čitanje intimnih pisama bliskoj prijateljici iz zagrebačkih dana u sklopu koncertnog programa živopisan je uvid u skladateljičin um, emocije i doživljaje, ali kad je već toliko voljela pisati za tamne glasove, zamišljamo Doru dubljega glasa koja zaslužuje jače glumačke interpretacije, i to uživo, kako se već izvodi i njezina glazba na podiju Lisinskog, u najmanju ruku na tragu prvakinja poput Alme Price koja je još 1993. utjelovila Doru u filmu „Kontesa Dora“ Zvonimira Berkovića ili pak Zrinke Cvitešić koja je na istom podiju prije tri godine na koncertu Simfonijskog orkestra HRT-a u čast 100. godišnjice skladateljičine smrti interpretirala ulomke njezinih pisama i dnevničkih zapisa.
Stogodišnjica skladateljičine smrti
Hvalevrijedna je inicijativa organizatora da ne samo na kraju organizira tradicionalne razgovore s umjetnicima (u ovom slučaju su to bili dirigent Ivan Repušić i mezzosopranistica Annika Schlicht komentirajući u razgovoru s moderatorom Dariom Poljakom ne samo svoje iskustvo s Dorom, već i onaj viralni komentar američkog glumca Timothéea Chalameta o operi i baletu kao preživjelim vrstama s kojima ne želi imati posla), nego i uvodno predkoncertno predavanje muzikologa Domagoja Marića o novopronađenih osamdesetak pisama i razglednica koje je Dora Pejačević cijelog stvaralačkog života slala barunici Tildi (posljednjim se dirljivo oprašta od nje večer uoči svojega vjenčanja, što upućuje na prirodu odnosa više od prijateljstva). Marić je detektivski znanstvenik, neumorni istraživač svih životnih detalja hrvatskih skladatelja, posljednjih godina usredotočen na Doru Pejačević kao autor opsežne monografije „Dora Pejačević. Životi i svjetovi“ u nakladi Školske knjige koja je doživjela i englesko izdanje. Trenutačno je i na globalnom tržištu tražen kad treba nešto napisati o Pejačević, sve popularnijoj skladateljici klasičnih koncertnih podija, pa je tako autor popratnog teksta za knjižicu dvostrukog albuma s njezinim integralnim orkestralnim opusom „Dora Pejačević. Complete Symphonic Works“ koju je Ivan Repušić s ovim orkestrom, ovom mezzosopranisticom i našom najaktivnijom pijanisticom Martinom Filjak, uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, snimio za njemačkog nakladnika „audite“, što je u petak, dan uoči koncerta, predstavljeno u foyeru Lisinskog. Stogodišnjica je skladateljičine smrti prije tri godine pokrenula renesansu zanimanja za njezino stvaralaštvo, koja ne jenjava do današnjih dana, a ovaj je koncert i spomenuto audio izdanje tek potvrda da priča ide dalje.
Za kraj, da se vratimo na koncert Lisinskog subotom: nakon Straussove rijetko izvođene simfonijske pjesme Život junaka, orkestar se u prvom dodatku još jednom vratio Wagnerovu Lohengrinu, izvevši sada vatrometni Preludij trećem činu, da bi se naposljetku Repušić pred orkestar još jednom vratio u društvu solistice večeri, Annike Schlicht, koja je u završnici izvela nacionalni simbol hrvatske glazbe, ariju junakinje Mile Gojsalića iz istoimene opere Jakova Gotovca - Oda zemlji, kakvu publika Lisinskog još nije čula, a ta ju je proživljena interpretacija potaknula na gromoglasne ovacije. Tamni, moćan, ujednačeni glas u svim registrima s blistavim visinama na kraju „…nek te čuva Bog!“ i preciznom dikcijom hrvatskog jezika čiji je izgovor za ovu prigodu svladala, još jednom je dokazao punu veličinu ove njemačke operne umjetnice koja ostaje utkana u povijest hrvatske glazbe jer je koncert te večeri za buduća pokoljenja snimio Hrvatski radio.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....