Koncert metal grupa Bullet for My Valentine, Jinjer i Atreyu koji se u subotu navečer održao u Tvornici Kulture bio je prava mješavina nostalgije i modernog. Boje nostalgije branili su Atreyu, kojima je ovo bio prvi koncert u Hrvatskoj, te djelomično i Bullet For My Valentine, koji su 2019. godine zasvirali u zagrebačkom klubu Boogaloo. S druge strane, za moderno su bili zaduženi progresivci iz Jinjera, energična četvorka koja je u Tvornici 2019. promovirala svoj tada aktualni album Macro.
Američki Atreyu (ime su preuzeli od lika iz romana Priča bez kraja njemačkog pisca Michaela Endea) sam aktivno slušao tijekom prvog desetljeća 21. stoljeća, perioda kada su izdali svoje najbolje albume Suicide Notes and Butterfly Kisses (2002.), The Curse (2004.), A Death-Grip on Yesterday (2006.) i Lead Sails Paper Anchor (2007.). Zvuk im je tada bio mješavina metala, punka i ema, a među gomilom sličnih bendova koji su tada svirali isticali su se zahvaljujući osjećajnom glasu svog bubnjara Brandona Sallera. On je tada bio zadužen za pjevne refrene dok je grube odrađivao Alex Varkatzas. Nakon tih pet-šest lijepih godina, pomalo sam zaboravio na Atreyu, koji se početkom 2010-ih čak i privremeno umirovio.
Sviranju su se vratili 2014. godine te otad naovamo izdali tri albuma - Long Live (2015.), In Our Wake (2018.) i Baptize (2021.). Varkatzas je bend napustio krajem rujna 2020. godine, što je sa sobom povuklo odluku da basist Marc McKnight preuzme grube vokale. Saller je nakon toga prestao bubnjati te se fokusirao na pjevanje, a u bend je ušao bubnjar Kyle Rosa.
Atreyu je u Tvornici svirao otprilike 50 minuta te svoju ulogu predgrupe odradio perfektno. Publiku su prvo oraspoložili tako što su prije nastupa preko razglasa pustili pjesmu Sandstorm finskog DJ-a Darudea, numere koja je zahvaljujući streamerima videoigara postala meme i neizostavni dio internetske kulture.
Bend je koncert otvorio kraćim uvodom s albuma Baptize te nakon toga odsvirao jednu od svojih najpoznatijih pjesama Becoming the Bull s albuma Lead Sails Paper Anchor. Saller je pokazao da je još uvijek u vrhunskoj formi i tijekom cijelog je koncerta bio vrlo konzistentan. Uslijedile su novije The Time is Now te Drowning, pitke kombinacije metala, popa i diskretne elektronike. Nostalgičarima poput mene u publici odlično je sjela poznata Ex‘s And Oh‘s s A Death-Grip on Yesterday, a koncert su priveli kraju s novim stvarima Save Us i Battle Drums i starijom Blow. Battle Drums je zahvaljujući uplivu dubstepa, barem američke inačice dubstepa, zvučala praktički retro, a Save Us s albuma Baptize sugerira da je Atreyu zaista prigrlio elektroniku i napustio tradicionalni metalcore.
Saller i McKnight šalili su se tijekom nastupa s publikom, a Saller je jednu stvar odradio s poda, odnosno na barikadi koja je publiku odvajala od pozornice. Iako bi mi bilo draže da su koju od novih stvari zamijenili s nekim od hitova s obljubljenog The Curse, recimo Right Side of the Bed ili Bleeding Mascara, momci su Tvornicu odlično pripremili za nastupe koji su uslijedili.
Za razliku od 2019., Jinjer se u subotu na pozornicu u Tvornici popeo s velikim i nezamislivim teretom. Rat u njihovoj zemlji bjesni od 24. veljače 2022. godine i nema naznaka da će se uskoro okončati. Ta je neizvjesnost nedvojbeno utjecala na njihov nastup koji je bio ponešto prigušeniji nego na što su njihovi obožavatelji navikli.
Karizmatična pjevačica Jinjera Tatjana Šmajljuk iskoristila je jednu pauzu između pjesama kako bi rekla da se nada da će u Ukrajini uskoro opet biti mirno, a ples svjetala na pozornici u jednom je trenutku čak i bio inspiriran ukrajinskom dvobojnicom.
Unatoč teško bremenu koji nose, Jinjerovci su dali sve od sebe publici pokažu zašto su trenutno jedan od najpopularnijih metal bendova. Gitarist Roman Ibramhalilov, basist Jevgenij Adjuhanov i bubnjar Vladislav Ulasevič svirali su precizno i moćno, a Šmajljuk vješto balansirala između demonskih urlika i nježnih refrena.
Šmajljuk na ovoj turneji nosi vrlo interesantan futuristički kostim koji pod ultraljubičastim mijenja boju i on je nekim izvedbama dao određeni vanzemaljski karakter.
Koncert su otvorili s ritmički interesantnom Who Is Gonna Be the One, a zatim su uslijedile Copycat s album Wallflowers (2021.) te tri numere s albuma Macro (2019.) - Home Back, Judgement (& Punishment) i Pit of Consciousness.
Međutim, sve to umijeće koje su Jinjerovci pokazali tijekom te četiri pjesme, a i za vrijeme ostatka nastupa vrlo često padne u vodu jer oni i mnogi moderni progresivni bendovi koji sviraju nešto što se sada već pomalo posprdno naziva "djentom" pate od sindroma "salate riffova". Naime, pjesme su im prepune složenih ali zaboravljivih gitarističkih dionica. Drugim riječima, riffovi im se ne mogu pjevušiti poput Panterinih i Metallicinih, bendova koji su nakon godina inzistiranja na kompleksnosti na koncu shvatili da je nekad manje - više. Jinjeru nasušno treba jedan Walk ili Sad But True.
Jinjer je najbolji kada su kontrasti između grubog i melodično izražen, odnosno kada su promjene u ugođaju nagle. To je bilo evidentno i tijekom koncerta u Tvornici. Najbolji su dojam ostavili na kaotičnoj Perennial s kratkosvirajućeg albuma Micro (2019.) i zavodljivom hitu Pisces s albuma King Of Everything (2016.). Koncert su zatvorili s Call Me A Symbol s albuma Wallflowers i odmah se povukli s pozornice.
Nažalost, Jinjerovih 60 i nešto minuta na pozornici obilježila je razumljiva indisponiranost. To im nikako ne treba uzeti za zlo jer je situacija takva.
Velšani iz Bullet for My Valentine na pozornicu su izašli nešto iza 21:30 i odmah pokazali zašto već blizu 20 godina žare i pale metal scenom. Njihov prvi album The Poison izašao je 2005. godine, na vrhuncu popularnosti metalcore i u prve je četiri godine prodan u 500 tisuća primjeraka. Stožerni članovi benda - pjevač i gitarist Matthew Tuck te gitarist Michael Paget - u njemu su od samog početka, a s njima danas sviraju basist Jamie Mathias i bubnjar Jason Bowld.
Sve pjesme s Poisona koje su svirali u Tvornici oduševile su publiku, s tim da je uvjerljivo najbolje prošla Tears Don‘t Fall, stvar koju običnu čuvaju za bȉs. Za razliku od Jinjera, koji ima tek nekoliko prepoznatljivih pjesama, Bullet ili BFMV ima dvije-tri ikoničke pjesme, velike hitove koji često zasjene druge vrlo dobre i odlične pjesme. Jeste, radi se o problemima "prvog" svijeta, no su za kreativce izrazito stvarni.
BFMV je toga itekako svjestan te je pametno odabrao pjesme koje će odsvirati u Tvornici. Ako bi se i zaredalo par nepoznatih pjesama, u takvom nizu nikada nije bilo više od tri stvari. Znajući da će publika na početku koncerta biti najreceptivnija za nove stvari, nastup su otvorili s friškima Knives, Over It i Piece Of Me. Korektne su to stvari koje na koncertima zvuče super jer publici omogućavaju da luduje i pjeva. Nakon te tri novije, uslijedili su megahit 4 Words (To Choke Upon) te popularna You Want a Battle? (Here‘s a War). Bend je publiku potom iznenadio izvedbom pjesme Hearts Burst Into Fire, stvari koju na koncertima dugo nisu svirali. Ako je suditi po reakciji prepune Tvornice, tu grešku ponoviti neće.
Velšani su do kraja koncerta žonglirali između novog i starog, a prvi vrhunac nastupa došao je kada su izveli triptih All These Things I Hate (Revolve Around Me), Scream Aim Fire i Suffocating Under Words of Sorrow (What Can I Do), Taj je baraž prilično iscrpio publiku pa joj je dobro sjelo što su iduće tri pjesme bile nešto novije i slabije poznate.
Nakon kraće pauze, BFMV je izašao na bȉs koji se sastojao od Your Betrayal, produljene verzije Tears Don‘t Fall, njihova najvećeg hita te Waking the Demon.
Profići koji jesu, Bullet je prije Tears Don‘t Fall na pozornicu poslao samo pjevača i gitarista Tucka koji je potom u pratnji gitare zajedno s publikom otpjevao nekoliko taktova te legendarne pjesme. Sitnice su to, no znače puno, pogotovo nakon dva i pol sata furioznog metala.
Iako neće osvojiti nagradu za originalnost, Bullet for My Valentine dobar je bend koji je rano pronašao svoj zvuk i tijekom godina ga postepeno usavršavao. Tuckov glas više nije snažan kao što je to nekoć bio, no tu je zato basist Jamie Mathias da ga pokrije. Pjesme im nisu suviše kompleksne, ali se vidi da su dobri svirači. Najvažnije, za razliku od mladih metal bendova, svirka im je uvijek u službi pjesme. Istini za volju, kad za redom odsviraju 17 stvari, nedvojbeno je da će dvije, tri ili četiri zvučati slično, međutim to je nešto što morate prihvatiti, pogotovo kada se radi o bendu koji misli da je pronašao formulu za uspjeh.