Dragaševa kritika

Billy Childish: Najveći živući ekscentrik britanske pop-glazbe objavio je svoj 127. album!

Taj nesvršeni student slikarstva, disleksik i petnaestak godina korisnik socijalne pomoći postao je i utjecajni slikar čije se slike prodaju po cijeni od 30.000 do 60.000 funti
 Priofimedia
Childish je popularnu glazbu prestao pratiti 1977., presudno je utjecao na Kurta Cobaina, a njegov najveći štovatelj je Jack White

Billy Childish, rođen 1. prosinca 1959. u engleskom gradu Chathamu, najosebujniji je živući i najplodniji britanski glazbenik. Točka, a sada obrazloženje. Otkad je 1977. godine osnovao Pop Rivets, s tim i drugim sastavima - Milkshakes, Mighty Ceasars, Headcoats, Buff Medways, Chatham Singers, CTMF, da nabrojim "najpoznatije" - pod imenom (Wild) Billy Childish od 1979. godine do danas objavio je oko 130 albuma. Pravi broj vjerojatno zna samo Childish, a možda čak ni on ne posjeduje sve svoje ploče. Samo u proteklih godinu dana objavio je pet albuma pod scenskim imenom The William Loveday Intention, među kojima treba izdvojiti "The New Improved Bob Dylan" (2020.) na kojem je njegove klasike - naslov je puka ironija - obradio tako da zvuče starije i poderanije.

Naime, Childish je popularnu glazbu namjerno prestao pratiti 1977. godine, ali i počeo povlačiti znak jednakosti između rhythm & bluesa, punka i rockabillyja. Zahvaljujući toj iskonskoj energiji albuma koji zvuče kao da ih je snimio u svojoj kuhinji (što je povremeno i činio), Childish je izvršio jedan od presudnih utjecaja na Kurta Cobaina, a njegov najveći štovatelj među popularnim glazbenicima, Jack White, prvi je nastup The White Stripesa na emisiji Top Of The Pops odradio s ispisanim Childishevim imenom na nadlaktici. Jedno vrijeme dijelili su i istu diskografsku kuću, Sympathy For The Record Industry, da bi album "Elephant" The White Stripes snimili u engleskom studiju Toe Rag. Iz dva razloga, jer je u tom analognom studiju povremeno snimao Childish i jer je u njemu stari, originalni tonski pult iz Abbey Road studija na kojem su sve svoje albume snimili The Beatles.

Pri spomenu The Beatlesa treba reći i da je Childish većinu svojih bendova osmislio poput The Beatlesa; da su isti zapeli kao nepoznati Englezi na gaži u Hamburgu i time nikada postali popularni, slavni i bogati; i da su bili pankeri, što u suštini jest Billy Childish, možda i više nego Sex Pistols, The Clash ili Ramonesi. Shvativši da s takvim stajalištem nikad neće niti jedan svoj album prodati u milijun primjeraka, pribjegao je drugom sredstvu pa do tih milijun primjeraka stigao s objavom prvih pedesetak albuma. Navodno mu je "Where The Wild Purple Iris Grow" točno 127. po redu, no to je nemoguće provjeriti. Pridodajte tome i nekoliko stotina singlova, na vinilu naravno, te četrdesetak zbirki poezije. Bitniji od tog broja izdanja glazbeni je kredo kojeg je Childish izgradio na "amaterizmu" kao jedinom mogućem temelju "emocionalnosti" i "iskrenosti" u glazbi, ali nije to njegov jedini umjetnički manifest.

Taj nesvršeni student slikarstva, disleksik i petnaestak godina korisnik socijalne pomoći postao je i utjecajni slikar čije se slike prodaju po cijeni od 30.000 do 60.000 funti. Nije to u svijetu današnjeg "art businessa" neka luda svota, no Childish je iznimno produktivan slikar koji je izlagao i u ICA-i, bio uvršten u veliku izložbu British Art Show 5 (2000.), a nešto njegovih radova visjelo je i na zidovima Tatea. Ranih 80-ih izvršio je veliki utjecaj na umjetničku grupu YBA (Young British Artists) iz koje je potekao i Damien Hirst. U to doba Childisheva djevojka je bila danas utjecajna konceptualna umjetnica Tracey Emin koja je glasoviti konceptualni rad "Everyone I Have Ever Slept With 1963. - 1995.", poznatiji pod imenom "Tent", ukrasila i Childishevim imenom. Poanta je da je Childishevo slikarstvo, nastalo pod utjecajem Van Gogha i Muncha, nazvala "zapelim", na što je Billy začeo pokret "Stuckism" i konfrontirao se s postmodernistima, proglašavajući u jednom od manifesta da "likovnim umjetnikom ne može biti nitko tko nije slikar".

Time je izvršio kontraudar na YBA grupu, namjerno ih provocirajući kao crvena krpa bika u koridi. Modernizam je posljednje što Childish priznaje u likovnosti, prezire konceptualnu umjetnost, a takve "manifeste" primjenjuje i u glazbi u kojoj se gnuša bilo kakvog postmodernizma. Moglo bi se reći i da ste čuli gotovo sve Chidlisheve albume, ako ste čuli samo jedan, no unatoč tome, zahvaljujući odabiru pjesama koje obrađuje, vlastitim pjesmama i naginjanjima između punka i bluesa, svaki od onih koje sam čuo barem je dobar ili sjajan. Potonje vrijedi i za rudimentaran, brutalno distorziran i fuziran "Where The Wild Purple Iris Grow", uvjerljiv koliko i najbolji albumi Headcoatsa, Milkshakesa ili Mighty Ceasarsa, a za presjek njegove karijere sugeriram kompilaciju "Archive From 1959 - The Billy Childish Story".

Naslov "Where The Wild Purple Iris Grow", osim još jedne veze s Van Goghom, sugerira da je posrijedi folk album, a ne prljava i bučna bujica rhythm & bluesa izvedenog u stilu garage-punka. Childishov glas i gitara, usna harmonika i ritam-sekcija njegovih kompanjona doslovce razdiru membrane zvučnika, a svako toliko naletjet ćete i na pokoji surf i psych-rock motiv. Zamislite da rani Kinksi u maniri Sonicsa praše klasike Bo Diddleyja, a da je sve snimljeno u garaži na stari kazetofon odbačen u uglu i bit ćete na tragu estetike žilavog i mršavog 62-godišnjeg brkajlije koji rock'n'roll izvodi kao da mu o tome ovisi život. Zbog esencijalnosti njegove glazbe pratim ga od sredine 80-ih, kad sam nabavio albume Milkshakesa "14 Rhythm And Beat Greats" (1982.) i "20 Rock & Roll Hits Of 50's And 60's" (1984.) pa sve do danas.

A u krasnom mi je sjećanju ostao i koncert Headcoatsa u Ljubljani (Dom svobode, prosinac 1996. godine). Za razliku od Spoonsa i Majki koji su iste večeri svirali na razglasu, Childish odjeven poput Sherlocka Holmesa i njegova dva asistenta u toj ovećoj dvorani pred ne baš brojnim posjetiteljima svirali su "pojačani" samo gitarskim pojačalima, setom bubnjeva bez mikrofona i dva mala zvučnika za vokal, onako kako se rhythm & blues izvodio u 50-ima. Ne znam jesam li ikada bio bliže srži rock'n'rolla od tog koncerta na koji me podsjetio, tvrde neki, točno 127. album velikog ekscentrika Billyja Chidlisha čiji je trag u pop-glazbi za široku publiku nezamjetan, a za njegove poklonike neizbrisiv. Volim ja Billie Eilish, ali još mi je draži Billy Childish.

image
Naslov "Where The Wild Purple Iris Grow", osim još jedne veze s Van Goghom, sugerira da je posrijedi folk album, a ne prljava i bučna bujica rhythm & bluesa izvedenog u stilu garage-punka


WILD BILLY CHILDISH & CTMF
Where The Wild Purple Iris Grow
Damaged Goods
Žanr: blues/punk
Ocjena: 4

image
Svijet kulture - novi broj izlazi 10. listopada
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
11. studeni 2021 02:54