ROB KENNEDY (posjetitelj): Posjetitelji su bili jedan živi organizam. Nije bilo ograničenja. Neki su bili posve goli, neki su bili napušeni, neki nisu, svakakvih ljudi je bilo. Bila je cool ekipa. (...) U šumi blizu štandova procvjetala je tržnica narkotika i pratećih potrepština. Mogli ste pronaći LSD, THC, meskalin, peyote, gljive, različite vrste trave... Kućice su prodavale filter-papir, lule, kvačice za džointe, cigarete... Ljudi su i dalje pristizali.
***
GREIL MARCUS (glazbeni novinar): Neustrašiva ekipa časopisa Rolling Stone mislila je doskočiti prometnim gužvama, pa smo krenuli rano ujutro. Došli smo do Monticella, gradića kojih 12 kilometara od festivala... Dvanaest kilometara ceste s dvije trake zakrčene tisućama automobila koji jedva da su se i pomicali. Motori su prokuhavali, ljudi padali u nesvijest, ali svi su se smijali u nekakvoj zajedničkoj nevjerici.
***
CARLOS SANTANA: Na Woodstock smo došli oko jedanaest sati. Čuli smo da je ondje katastrofa. Dovezli su nas helikopterom, družili smo se s Jerryjem Garcijom i saznali da nećemo nastupiti sve do 20 sati. Rekli su nam da se opustimo i ne pretjerujemo. Odlučio sam uzeti meskalin i taman kada sam dosegnuo vrhunac, došao je neki tip i rekao: “Ako se sada ne pojavite na pozornici, nećete uopće svirati”. Izišli smo na pozornicu, a dokle god mi je pogled sezao, vidio sam more tijela, kose, zubi i ruku. I samo sam svirao. Molio sam Boga da ostanem u tonalitetu i ritmu. Svirao sam pred puno ljudi, ali nikada pred ovakvom gomilom.
***
BOB WEIR (Grateful Dead): Kada smo napokon stigli, utaborio sam se u šatoru, nekih 500 metara od pozornice. Samo sam lutao uokolo. Bilo je blatnjavo i nije bilo dovoljno hrane i toaleta. Ali svi su nekako bili predani, izvući će najbolje iz svega.
***
PAUL KANTNER (Jefferson Airplane): Uvijek smo voljeli istraživati nepoznate stvari, pa smo se na Woodstock zaputili otvorenog uma. A ondje je sve bilo sjebano, što je bilo super. Jer da je bilo u potpunosti organizirano, onda bi tek bilo sjebano. Ali osjećaj anarhije i kaosa - dvije moje najdraže riječi - uspio je prevladati i od Woodstocka napravio ono što je bio. Bez ograda, bez osiguranja, bez svih tih sranja. Uzeo sam LSD, šetuckao, družio se... Ljudi su postavljali šatore i palili logorsku vatru, kuhali, plivali, plesali... Kao da je Dječji križarski rat, sjajan sociološki eksperiment.
***
Usred prve pjesme, St. Stephen, neki luđak kojeg poznajemo, dotrčao je na pozornicu i počeo bacati LSD u publiku. I to nakon svih onih objava! Iako je njegov LSD ljubičaste boje, izgleda kao da je smeđe. A ako je to smeđi LSD, onda je to onaj koji ne biste smjeli konzumirati. Kada je Jerry Garcia ugledao tog luđaka kako s pozornice baca nešto nalik smeđem LSD-ju, nešto što bi u normalnim okolnostima bila zabavna budalaština, sada izgleda zastrašujuće. I postavio si je pitanje koje si nijedan čovjek, čiji je um psihofarmaceutskim stvarima odvojen od tijela, ne bi trebao postaviti: “Zašto baš ja?”
***
Janis Joplin i njezin novi bend, neka kombinacija Stax/Volt Revuea s puhačima, bili su idući. Ostao sam malo razočaran njihovom izvedbom. Naravno da je Janisin vokal bio fantastičan kao i uvijek, ali stalno je morala davati upute glazbenicima, svirali su s njom tek par puta do sada. U jednom je trenutku pustila saksofonistu Snookyju Flowersu, funky R&B pjevaču, da izvede “I Can’t Turn You Loose” Otisa Reddinga - a ona se izula i takva bosonoga zaplesala. Izgledala je sretno.
***
ELLEN SANDER: Grace Slick i Janis Joplin plesale su skupa. Oči su im bile čvrsto zatvorene, šake stisnute i samo su se njihale. “Higher!” povikao je Sly prema publici. “Higher!” odgovorile bi one skupa s pola milijuna ljudi, najglasnije što su mogle. Podignuo bi dva prsta u zrak, kao znak mira, resice bi se razbacale oko njegove ruke, a publika je prihvatila i opet jednoglasno uzviknula: “Higher!” Podizali bi ruke, neki u radosti, neki u očaju, ruke i prsti koji pokazuju znak mira, glasovi bi vikali u noć, uzvikivali tu tjeskobnu molbu šezdesetih, “Higher! Higher!”
***
Do nedjelje Woodstock je već bio stil života. Naviknete se viđati stvari koje viđate, čak vam i lica u tom mnoštvu postanu nekako poznata. Kao da su ljudi u kvartu u kojem odrastate. Mozak vam se nakon nekog vremena navikne na sve.
***
Jimi Hendrix došao je u nedjelju oko podneva, njega i Michaela Jeffreyja dočekao sam u backstageu. Predložio sam da Jimi nastupi u ponoć jer već kasnimo sa svime, ali Jeffrey je odbio moju ideju rekavši da Jimi mora nastupiti posljednji, neovisno koje doba bilo. Jimijev novi bend skupa je svirao tek neko kratko vrijeme. Odsjeli su u Jimijevoj kući u West Shokanu i ondje provježbavali set koji će izvesti na Woodstocku. Unajmili smo kolibicu blizu backstagea i odveo sam ih u nju da malo ubiju vrijeme.
Jimi bi povremeno navratio do pozornice ili do paviljona. Tijekom večeri postalo je jasno da festival neće završiti prije jutra i još sam jednom otišao do Hendrixa provjeriti je li se predomislio oko nastupa u ponoć. Ali Jeffrey je i dalje inzistirao da Jimi mora nastupiti posljednji. U 8.30, u ponedjeljak ujutro, Hendrix i njegov bend stali su na pozornicu. Nije im smetalo što je u publici ostalo svega 40 tisuća ljudi. Njegova svirka tog jutra bila mu je najduži nastup u karijeri - svirao je dva sata. (...)
Jimi, s crvenim šalom oko glave i u bijelom kožnom odijelu s resicama, izgledao je kao mistik u meditaciji. Oči su mu bile sklopljene, glava zabačena unatrag, spojio se sa svojom glazbom, sa svojom gitarom - okrenutom naopako jer je ljevoruk - njegovim čarobnim štapićem. Iako je bio okružen bendom, ostavljao je dojam da je posve sam. Kada je, gotovo s poštovanjem, započeo himnu, zbunjena se publika, mokra i blatnjava, približila. Mi, koji jedva da smo i spavali protekla tri dana, razbudili smo se uzbuđeni zbog njegove izvedbe.
Jednu je minutu svirao dobro nam poznatu, izlizanu melodiju, a onda ju je izobličio “eksplozijama bombi u zraku” uz pomoć distorzije i feedbacka. Bilo je briljantno. Istovremeno poruka sreće i ljubavi prema domovini, a u isto vrijeme i razumijevanje svih sukoba i nemira koji je razdvajaju.
piše Michael Lang
priredila Tena Šarčević